Vrhunska završnica kao najava novog koraka naprijed regionalne lige

Regionalna rukometna liga prije nešto više od tjedan dana rekla je zbogom svojoj drugoj sezoni. Sezoni koja je sa sobom donijela mnogo toga novoga, uzbudljivoga, zanimljivoga. Sezoni koja je ponudila novih napetih 18 kola, ali i završni turnir za pamćenje. Sezoni u kojoj je svaki od deset klubova iz tjedna u tjedan davao svoj maksimum, pokušavao izvući ono najbolje od sebe, pružao veliku borbu i ostavljao srce na terenu.

Bila je to sezona u kojoj je priređena uistinu sjajna završnica, vrhunska dapače, s četiri momčadi koje su naprosto greble za svoje mjesto u finalu te gdje je atmosfera bila fantastična, onakva kakvom je samo makedonski navijači mogu učiniti. Također, bila je to sezona u kojoj se mogla upoznati sasvim nova ekipa koja je, kako je i najavio njen kapetan prije početka natjecanja, zapaprila baš svima kako na svom tako i na gostujućem terenu. Sezona je to u koju su neke momčadi ušle dobrano pomlađene, ali su na koncu posložile svoju mladost te su uz pomoć onih starijih i iskusnijih zasjale na vrhu. Sezona je to i u kojoj se od nekih očekivalo više, a dobilo manje i, naravno, obratno.

U sezoni koja je sada već iza nas bilo je naravno i onih loših trenutaka, smjena trenera pa čak i predsjednika, nepoštivanja pravila, ljutnje, ružnih riječi i svega što ide uz to. Međutim, sasvim je to normalno, a potom i zanemarivo kada se shvati kako je to sezona u kojoj su svi zaljubljenici u rukomet mogli uživati u uistinu lijepoj igri, dapače odličnoj i vrhunskoj, obogaćenoj pokojim divnim cepelinom ili još boljim suhim listom, a koja je sa sobom donijela neke posebne čari, poteze, pogotke i promašaje, osmijehe, timski duh pa i mnoga iznenađenja. Vidjeli smo krv, znoj i suze, sreću, veselje, mrvicu tuge, veliko zadovoljstvo i na kraju ponos na licima kako onih koji su na terenu dali sve od sebe tako i onih na tribinama koji su u tim trenucima pružali najveću podršku.

Upravo stoga vrijedi se još jednom prisjetiti onih najboljih, ali i nešto manje boljih trenutaka.

Najbolja utakmica

Bez ikakve sumnje i dvojbe ono najbolje što rukomet može dati svojim ljubiteljima jest dao u ovogodišnjem finalu Regionalne lige. Uz dva izuzetno motivirana protivnika, branitelja naslova i domaćina završnog turnira, makedonski Vardar, te pomlađenog, ali izuzetno motiviranog hrvatskog prvaka CO Zagreb, bojazni oko odličnog dvoboja nije bilo. A kada se svemu tome pridodaju užareni makedonski navijači, samo i jedino vrhunska ova je utakmica mogla biti.

Već se od prve minute vidjelo kako će se na parketu dvorane Boris Trajkovski u Skoplju odvijati ona prava muška borba o kojoj će osim čvrstih obrana ovisiti i raspoloženost vratara, kao i razigranost krila, borbenost pivota, sjajan šut vanjskih topnika, dubok glas trenera sa same linije terena te naravno ono pravo zajedništvo, onaj pravi timski duh.

Napeto je naravno bilo tijekom cijelog dvoboja, a iako se u prvome dijelu makedonska ekipa uspijevala lagano odvojiti od svog suparnika na predah se otišlo s tek minus jedan Zagrebaša. Još uzbudljivije i napetije, bilu je u nastavku ove lavovske bitke u kojoj sada na najbolji način prorađuje Zagrebova mladost ispremiješana iskustvom. Imali su momci Borisa Dvoršeka i po dva pogotka prednosti, no nisu je uspjeli sačuvati do isteka 60. minute te ova bitka odlazi u svoje produžetke.

Možda i bolje. Tako su barem svi ljubitelji ovoga sporta mogli gristi nokte, živcirati se, ali i uživati još malo.

Ali samo malo jer kada su se još jednom ukazali sjajni Matulić, Stepančić, Špiler, Mihić, Ivić i ostatak društva jasno je bilo tko će kući ponijeti naslov te čiji će kapetan pehar, tzv. kantu, ponosno dići visoko u zrak.

Jer bilo je to finale vrijedno živaca svakog navijača, srca svakog pojedinog igrača s tog terena i te klupe, bila je to jednostavno rukometna bitka za pamćenje.

Najbolji igrač

Luka Stepančić. Iako su mišljenja različita, a miljenici publike još više prvo ime koje bi sasvim sigurno trebalo pasti na pamet svakome tko je ove sezone bio uz Regionalnu ligu jest ime mladog desnog vanjskog rukometaša i člana RK CO Zagreba.

Foto: Kristijan Komarica

Igrač je to koji je u svojoj prvoj ozbiljnijoj sezoni nakon odlaska Marka Kopljara morao preuzeti glavnu ulogu na poziciji desnog vanjskog hrvatskog prvaka, a koji na toj istoj poziciji veći dio sezone zbog ozljede i oporavka nije mogao računati na pomoć svog imenjaka Šebetića, još jednog rukometnog talenta. Igrač je to i koji je naglo morao sazreti i preuzeti odgovornost za svaki svoj postupak, šut, obranu. No, prije svega igrač je to koji je uistinu iskoristio dobivenu priliku i to na sjajan način, koji je bio na razini zadatka kada je bilo najpotrebnije, koji je preuzeo tu istu odgovornost i sazrio na najbolji mogući način tijekom ove duge regionalne sezone.

Koliko je vrijedan dokazao je Stepančić i na samome Final Fouru u Skoplju gdje je proglašen najboljim strijelcem, ali i najboljim desnim vanjskim igračem završnice. S tek 22 godine iza sebe ovaj će nam rukometaš zasigurno prirediti još mnogo rukometnih uzbuđenja.

Najbolji trener

Iako je svaki od trenera koji je svoju momčad doveo na završni turnir u Skoplju zaslužio svoje priznanje, onaj koji je to učinio drugu godinu zaredom te čija se momčad ponovno plasirala u samo finale Lige ipak zaslužuje pokoju počast više. Miljenik makedonskih navijača, prava rukometna veličina te trener vrijedan divljenja jest Veselin Vujović.

Čovjek je to koji je brojne trenere danas natjerao da slijede svoj put i budu uporni, a među njima se našao i sam aktualni trener CO Zagreba Boris Dvoršek koji je u finalu pa i nakon njega imao priliku boriti se i biti rame uz rame svom trenerskom uzoru. Također, ljudina je to koja je povela svoju momčad nanovo do samog finala Regionalne lige, koja u gradskim derbijima pokazuje koliko je Vardar bolji od svog vječnog rivala Metalurga te je prije svega veliki, veliki rukometni znalac koji će iz svakog svog igrača, dopusti li mu to ovaj ili ne, izvući ono najbolje.

Mnogi treneri danas dobro poznaju sam rukomet, igru, taktiku i slično, no rijetko koji od njih može stvoriti momčad, posložiti ju na pravi način te sagraditi zajedništvo koje potom može polučiti one najbolje rezultate. Vujović jest jedan od onih koji to svakako mogu i koji to već jest učinio, a da je na dobrom putu da učini to isto jest i sam trener Zagreba Dvoršek koji se već pokazao kao odličan pedagog koji je potaknuo svoje momke da dišu i igraju kao jedno te stoga samo vrijedi vidjeti što sve može sa svojom ekipom učiniti već sljedeće sezone.

Najbolji vratar

Na pitanje "Tko je najbolji vratar ove, druge sezone regionalnog natjecanja?" Makedonci bi vjerojatno odgovorili Stanić ili Milić, Bjelorusi Čarapenka, Hrvati možda Ivić, a istina je kako je svaki vratar u svakoj ekipi dao ono nešto, pomogao joj je kada je bilo najpotrebnije, zaključao je svoje vratnice baš u trenutku kada se utakmica trebala prelomiti ili je osigurao posljednju obranu za pobjedu, bod ili bolji plasman u Ligi. Pomalo je stoga nezahvalno izdvojiti samo jednog od navedene velike četvorke među kojom bi se sasvim sigurno mogao pronaći i još pokoji sretnik.

Metalurgov Darko Stanić uistinu je klasa za sebe te je vratar koji je uvijek na visini zadatka te stoga ni ne čudi što čini možda i najvažnijeg člana ovog makedonskog sastava. Iako možda nije bio na samome vrhu tijekom cijele sezone svakako zaslužuje barem dio, ako ne i cijelu titulu najboljeg vratara sezone.

Međutim, ne može se reći kako je Stanić ovdje bez konkurencije jer i Vardarov Strahinja Milić, kao i Vitalij Čarapenka iz redova Meškova imali su koješta za reći ove sezone, točnije za pokazati. I dok je jedan možda ponajviše zasjao na samom završnom turniru u Skoplje, posebice u onom finalnom dvoboju, drugi je to činio mnogo češće tijekom sezone te je svojim fantastičnim i ponekad, barem za gledatelje, bolnim obranama predvodio svoju ekipu do uspjeha. Istaknuo se u ovome društvo i još jedan momak, mladi Filip Ivić koji se tek ove sezone klesao i čeličio među Zagrebovim vratnicama baš onako kako spada, kao prvi golman ekipe koja uvijek pretendira na sve naslove, a iako je bio uistinu vrlo dobar u prvome dijelu sezone lagani pad uslijedio mu je nakon Svjetskog prvenstva u Španjolskoj da bi, kako je regionalna sezona odmicala kraju ponovno znao dobrano zasjati, posebice u lavovskom finalu u Skoplju prije nešto više od tjedan dana. A kada nije imao dobar dan bio je tu Ivan Stevanović koji s ovim mladcem čini odličan tandem za svjetlu Zagrebovu budućnost.

Najveće iznenađenje

Svakako najveće i najugodnije iznenađenje ove je sezone priredila nova ekipa u regionalnome društvu, momčad Meškov Bresta iz Bjelorusije. Ekipa je to, naime, za koju je do ove sezone rijetko tko čuo, a neke od njenih igrača teško da poznaju i sami bjeloruski novinari. No, isto je tako to ekipa koja je, kako je to najavio njen kapetan te bivši Zagrebaš Ljubo Vukić, dobro zapaprila svima u drugome izdanju SEHA lige.

Kako ni onim slabijima tako ni onim najboljima nije bilo lako u bjeloruskom Brestu, naime, padali su tamo i aktualni osvajač Regionalne lige CO Zagreb, kao i oba makedonska predstavnika, Metalurg i Vardar, ali i Tatran Prešov, Nexe i brojne druge momčadi. No, nije ova ekipa bila jaka samo na svom terenu i pred svojom publikom, namučila je ona one najjače ekipe i na njihovu terenu, a s podosta se gostovanja kući vratila sa širokim osmjehom na licu i novim regionalnim bodovima.

Prvo mjesto na tablici na koncu regularnog dijela natjecanja stoga nije začudilo Bjeloruse, no zasigurno jest mnoge koji su se tek donedavno, a možda to čine još i sada, pitali tko su zapravo Čarapenka, Ataevas, Šumak, Prakapenja, Baranov i ekipa te što će među njima bivše Zagrebovo lijevo krilo. Iako na samom završnom turniru nisu potvrdili i pokazali sve ono što mogu te su lagano pali, ova je momčad sasvim zasluženo najveće iznenađenje, i to itekako pozitivno, ovogodišnjeg izdanja SEHA lige. A gdje je tek sljedeća sezona, tko zna kako će tada kupovati, kako će se tada posložiti te što će za tada sve pripremiti ovi momci puni iznenađenja, a prema najnovijim informacijama predvođeni hrvatskim trenerom Željkom Babićem.

Najbolji potez

Jedan od najboljih poteza ove sezone, ako ne i najbolji sasvim je sigurno dolazak Borisa Dvoršeka na poziciju trener CO Zagreba. Naime, nije se hrvatski izbornik Slavko Goluža dobro snašao s momčadi koju je dobio u ruke. Bio je to spoj mladića tek izašlih iz omladinskog pogona i onih već iskusnijih, starijih lisaca. Bio je to spoj koji treneru Goluži nije najbolje sjeo, iz kojeg nije znao izvući ono najbolje, kojemu je uvijek nedostajalo ono nešto za korak dalje, za korak više. Bio je to spoj kojeg je trebalo dobro posložiti, u kojem je mladce trebalo usmjeriti na pravi put u kojem bi zajedno sa svojim starijim suigračima stvorili jednu pravu ekipu, jedno zajedništvo.

Iako je tek jedno kraće vrijeme na seniorskoj klupi Zagreba čini se kako je Dvoršek na dobrome putu ka stvaranju ekipe koja bi svoj veliki potencijal mogla pretvoriti u velike pobjede i naslove. Naime, prije svega Bota je odličan pedagog koji dobro poznaje mlade igrače Zagreba, a koji se našao se na pravome mjestu gdje može učiti uz one starije, a naučiti ove mlade, na mjestu gdje može oformiti nešto itekako dobro, zapravo sjajno, i na mjestu gdje njegovo znanje zajedno uz ono njegovih pomoćnika može utkati pravi put ka pobjeđivanju onih najvećih, ispravljanju dječačkih pogrešaka, očuvanju stečenog vodstva, ne popuštanju u posljednjim trenucima utakmica te onom najvažnijem, zajedništvu. Pokazao je već ponešto od toga na završnom turniru u Skoplju, preostaju mu sada domaće prvenstvo i Kup, a samo vrijeme će pokazati hoće li načiniti korak dalje već za nekoliko mjeseci.

Pogled u budućnost

Nakon što se već ove sezone pokazala mnogo konkretnijom, posloženijom te kompletnijom u odnosu na onu prethodnu Regionalna je liga ulaskom jakog sponzora Gazproma koji joj se obvezao na četiri naredne godine pokazala, ali i potvrdila najave alfe i omege hrvatskog rukometa Zorana Gopca kako uistinu već u svom trećem izdanju planira postati druga ili treća liga Europe.

Sasvim je sigurno, ukoliko se naravno ostvare priče o ulasku Mađara i Poljaka, točnije, njihovih klubova, u regionalno natjecanje da će SEHA svojom kvalitetom, ali i financijski, marketinški te medijski nadmašiti jednu španjolsku ligu koja je donedavno bila simbol samog rukometnog vrha. Na taj će se način i dobrano približiti Bundesligi kao onoj najmoćnijoj klupskoj rukometnoj sili, no treba tu naravno pričekati i vidjeti što će još učiniti Francuzi.

U svakom slučaju, i više je nego očito kako iako je druga sezona bila sjajnija od one prve i pokusne, da bi već sljedeća, treća trebala utabati put u sasvim novu vrstu više europskog no regionalnog natjecanja po pitanju kojeg će i sama Europska rukometne federacija morati koješta kazati. Sasvim je sigurno i da će povratak srpskih klubova dodatno začiniti stvar, posebice u susjedskim dvobojima, a sama kvaliteta odlaskom onih koji su se do sada uredno držali začelja bit će višestruko povećana. Jer kada se na jednom mjestu, u jednoj kombinaciji nađu momčadi poput Zagreba, Metalurga, Vardara, Kielcea, Wisle Plock, Veszprema, Pick Szegeda i mnogih drugih bojazni za novo izuzetno zanimljivo i kompetitivno natjecanje nema ni najmanje.

Foto: Matija Hećimović