Dok se na igri Hrvatske ne osjeti trenerski rukopis - nećemo biti spremni za ozbiljnije domete

Lakše se diše, bar malo, nakon tog jednog poena koji je prevagnuo na stranu Hrvatske u prvom u povijesti košarkaškom okršaju s Gruzijom. Lakše se diše zbog jedinice u rubrici pobjeda, ne i zbog neke značajno kvalitetnije igre u odnosu na Španjolsku.

Realno - nije to bila neka partija koja bi hrvatskim navijačima mogla vratiti odavno izgubljenu vjeru, jer smo i protiv Gruzijaca u nekim periodima utakmice izgledali loše. Borili su se više nego protiv Španjolske? Super. Ali zar borbenost nije nešto što bi se trebalo podrazumijevati, a ne nešto što bi trebalo iznenađivati?

Ono što je još lošije je što ni u ovoj utakmici, kao i u velikoj većini utakmica koje je Hrvatska odigrala od početka priprema do drugog kola Eurobasketa, nismo vidjeli nekakav ozbiljan "rukopis" trenera. Još uvijek nismo uspjeli shvatiti i prepoznati kakvu bi to košarku trebala igrati Repešina Hrvatska?

Gruziju smo pobijedili zato što smo imali raspoloženog pojedinca u tri kratka perioda, jednom Šarića, jednom Bogdanovića, jednom Drapera i što je Ante Tomić u posljednjoj minuti konačno napravio ono što smo od njega očekivali u prethodnih 79. Da uzme loptu u svoje ruke i riješi utakmicu. Ako je "taj". A želimo vjerovati da jest. Njegova klupska karijera kaže da jest.

Pobjedu smo upisali, ali ako želimo išta ozbiljnije napraviti morat ćemo puno ozbiljnije izgledati kao momčad, ne kao pojedinci. Prva prigoda za to će biti grogirana Poljska u subotu, koja je s puno velikih riječi stigla u Sloveniju, a onda zaradila dvije pljuske u prva dva kola, bez da su se uopće susreli s najkvalitetnijim selekcijama skupine.

Jasmin Repeša ispred sebe ima tri utakmice za objasniti svima nama što je radio prošlog ljeta. S ponekom rolom individualne klase mogla se pobijediti Gruzija, ali na duže staze od toga nema koristi. Dok se na igri Hrvatske ne osjeti trenerski rukopis - nećemo biti spremni za bilo kakve ozbiljnije domete. I nećemo uspješno završiti trokorak koji nas čeka do kraja skupine ako ćemo se oslanjati na košarku jedan na jedan ili jedan na pet.

Gruzija nam je svima dala malo zraka u pluća i ostavila Repeši i njegovim izabranicima 48 sati za mentalnu pripremu za nastavak turnira. Ako će ovaj jedan poen viška u odnosu na Gruziju biti prekidač kojim će se skinuti psihološka blokada koja se osjeća u igri hrvatske reprezentacije - onda se imamo čemu nadati.

A tako se očajnički želimo nadati.

Ali ako će i u nastavku turnira hrvatska igra sličiti na ono na što je sličila protiv Gruzije (Španjolsku da ni ne spominjemo) - protiv Poljske, Slovenije i Češke nas čeka još 120 minuta teške muke. A vjerojatno i bruke.