Rod Laver – hodajuća teniska institucija

Šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća su protekle u znaku velikana svjetskog tenisa – Roda Lavera. Laver je najbolji tenisač u australskoj povijesti i naravno, jedan od ponajboljih igrača u povijesti tog sporta. Igrač koji je umnogome doprinio tenisu i njegovom moderniziranju te onaj, koji je svojevremeno postavljao i nizao rekorde, među kojima su i oni koji su i danas ostali nedostižnima.

Rodney George Laver je rođen 9. kolovoza 1938. godine u australskom Rockhamptonu u državi Queensland. Njegova tjelesna konstrukcija nije dala za pretpostaviti, da će Laver biti „Hall of Fame“ tenisač. Iako je visok samo 173 centimetra, posjedovao je besprijekornu servis-volej igru te je prema riječima BBC-ovog „Glasa tenisa“ Dana Maskella bio tehnički gotovo nepogrešiv sa sjajnom servis igrom i potezima lijevom rukom koji izgledaju tako jednostavno, backhandom s dorađenim topspinom te zastrašujućim sliceom u trenucima kada situacija na terenu upravo to iziskuje.

Laver je vlasnik brojnih teniskih rekorda. On je tenisač s najviše osvojenih naslova u karijeri, s najviše osvojenih naslova u jednoj sezoni i tenisač s najviše osvojenih naslova kao teniski veteran. Rezultate koje je on postizao kao profesionalac nije mogao dohvatiti ni Roger Federer, osvajač najviše Grand slamova u povijesti i po mnogima najbolji tenisač svih vremena.

Od boležljivog dječaka do profesionalnog tenisača

Rijetki bi Laveru, dok je još bio dijete, prognozirali budućnost vrhunskog tenisača. Bio je jednostavno „nizak“ za taj sport i česta suočavanja s raznoraznim bolestima su ga također mogla spriječiti na njegovom putu ka teniskom profesionalizmu.

No, Laver je prebrodio sve. Međunarodnu tenisku slavu stekao je još sa 17 godina, osvojivši međunarodni juniorski turnir u SAD-u. I tada je sve krenulo. Dugo je djelovao kao amater, nastupao za australsku reprezentaciju na Davis cupu i sve do trenutka kada je dobio svoj ranking kao profesionalac igrao je odličan tenis. Pobjednički tenis. Do prelaska u svijet profesionalnog tenisa Laver je već „inkasirao“ šest Grand slamova u pojedinačnoj i pet u konkurenciji parova te četiri osvojena Davis cupa s Australijom.

Pravu „amatersku tenisku rapsodiju“ doživio je 1962. godine. 24-godišnji Laver je „meo“ svakog protivnika na velikim natjecanjima te godinu okončao sa sva četiri osvojena Grand slama. Na početku teniske sezone osvojio je turnir na vlastitom tlu svladavši sunarodnjaka Roya Emersona u četiri seta, da bi potom preko njega stigao i do svoje prve titule na Roland Garrosu. U Wimbledonu je do titule došao uvjerljivom pobjedom u finalu protiv još jednog australskog tenisača Martina Mulligana, dok je u finalu „Flushing Meadowsa“ nastradala njegova „stalna mušterija“ Roy Emerson.

Od tog trenutka je Laver prestao biti amater. Kako i ne, kada je ostvario mnogo više nego velika većina današnjih tenisača, koji se barem javno deklariraju kao teniski profesionalci. Tenis je tada bio drugačiji pojam te se i igrač sa šest osvojenih Grand slamova zvao „amaterom“.

Laver je nakon sjajne karijere bio čak pet godina odsutan iz svijeta tenisa, da bi se vratio tek 1968. Kao 30-godišnjak napravio je dosta toga, postavljao i obarao rekorde, rušio sve protivnike pred sobom pa je čak i na pragu 40-ih bio igrač, kojega su tek poneki igrači mogli svladati.

Godina za pamćenje

Nakon već navedenog petogodišnjeg odsustva iz svijeta profesionalnog tenisa, Rod Laver, prozvan i kao „Rocket“, vratio se 1968. kada je u finalu Wimbledona porazio Tonyja Rochea. No, sve je to bio svojevrstan uvod u ono što je učinio godinu dana kasnije.

Te 1969. godine nije bilo tenisača ravnog Rodu Laveru. Osvojio je 17 turnira, sva četiri Grand slama i upisao samo 16 poraza u 122 odigrana meča. To je bilo najplodnije doba australskog teniskog virtuoza. Jedino je uspješniji bio sedam godina prije, kada je osvojio 19 turnira i pobijedio u 134 meča, ali je tada bio još amater. U profesionalnim vodama je taj omjer dostigao tek Guillermo Vilas 1977. godine.

Ono što je te navedene 1969. godine Laver radio po teniskim terenima diljem svijeta spada u tenisku antologiju. Ali, vjerojatno njemu najdraža titulu te godine je ona na otvorenom prvenstvu Australije tada održanom u Brisbaneu. Bilo je to doba dok još nije James Van Alenu „palo na pamet“ spriječiti maratonske setove i skratiti ih na maksimalnih 13 gemova. Laver je u Brisbaneu imao problema s dugim setovima, ali je ipak stigao do samog kraja. U četvrtfinalu je u tri seta svladao Freda Stollea (18:16 u drugom setu), dok je u polufinalu pao Tony Roche u pet iscrpljujućih dionica (7:5, 22:20, 9:11, 1:6, 6:3). U finalu je lagani zalogaj bio deveti nositelj, Španjolac Andres Gimeno te je Australac slavio prvu domaću titulu u „Open eri“ otkad je i službeno ušao u profesionalne teniske vode.

Bilo je doba kada su Australci nemilosrdno vladali tenisom. U muškoj konkurenciji je među prvih sedam igrača svijeta bilo čak pet Australaca, dok je u konkurenciji tenisačica sve jasno ako kažemo dvije riječi – Margaret Court. U Parizu je Laver kao prvi nositelj odigrao sjajan turnir, u četvrtfinalu u četiri seta ispratio Gimena, u polufinalu je preokrenuo susret protiv Nizozemca Toma Okkera, dok je u velikom finalu u tri seta porazio sunarodnjaka Kena Rosewalla.

Dvije titule na Grand slamovima u isto toliko pojavljivanja te godine bile su sjajna uvertira za Wimbledon. Laver je s krova teniskog svijeta otputovao u hram tenisa u nadi da će i ta renomirana teniska titula pronaći mjesto u njegovim riznicama. Prvotno je Talijana Pietrangelija izbacio za sat vremena, da bi dopustio Indijcu Premjitu Lallu u drugom kolu da ga povede s 2:0 u setovima. Iako je tad Laver visio na tankoj niti, Lallu je do kraja predao samo tri gema i projurio u treće kolo. Tamo je pak prelagan zalogaj za njega bio Danac Jan Leschly. Novi triler u pet setova bio je u četvrtom krugu, kada ga je namučio Stan Smith.

No, kako to obično bude, nakon što ste u dva navrata visili o koncu i već jednom nogom bili na povratku doma, onda osvojite turnir. To je barem Rod Laver učinio. U četvrtfinalu je pobijedio Južnoafrikanca Cliffa Drysdalea, dok je u polufinalu igrao pravi teniski klasik. Meč „glavnog terena Australian opena“ i „glavnog terena US opena“, Rod Laver-Arthur Ashe. Ashe, tada najbolji amater na svijetu, je osvojio prvi set, ali je to ujedno i bilo sve što je mogao učiniti protiv australskog „velikana“. I nakon šest mukotrpnih mečeva i pobjeda, novo australsko finale. Ovog puta je protivnik bio John Newcombe te se i on na koncu morao zadovoljiti s jednim osvojenim setom.

Sezona je bila kao iz snova. Pobjede i trofeji su se nizali jedan za drugim te je koncem kolovoza Laver otputovao u SAD na posljednju veliku tenisku smotru, US open. U prva tri kruga nije imao prevelikih problema protiv Meksikanca Garcije te Čileanaca Pinta-Brava i Fillola, dok je u četvrtom kolu već morao igrati maratonskih pet setova protiv domaćeg igrača Dennisa Ralstona. Nakon što ga je ipak uspio apsolvirati susreo se sa starim znancem u četvrtfinalu, Royom Emersonom te ga pobijedio u četiri duga seta.

Ždrijeb ga je ponovno spojio s Asheom te ga je Laver ovog puta premostio u tri seta. Ashe tako nije uspio obraniti naslov pobjednika posljednjeg Grand slama sezone, ali je i jedan njegov trijumf u New Yorku izgleda bio dovoljan da se glavni stadion odigravanja tog turnira zove njegovim imenom. Tko zna, da je Laver imao i državljanstvo SAD-a, imao bi još jedan znamenit objekt nazvan njegovim imenom.

U finalu ga je čekao Tony Roche i ponovno je bivši trener Rogera Federera morao predati pobjedu i titulu prvaka boljemu. A to je u tom razdoblju definitvno bio Rod Laver. Pobjeda u SAD-u okrunila je jednu fascinantnu sezonu. Nitko do sada nije uspio svojiti sve četiri titule u jednoj godini, a kamo li to učiniti u dva navrata, već samo Laver. Dugo je njegovih 11 Grand slamova slovio kao rekord, ali je prvo stigao jedan Bjorn Börg, a potom i Pete Sampras te Roger Federer.

Ulazak u teniske 70-te i osvojen Davis cup s 35 godina na leđima

Laver je igrao maestralan tenis u tridesetim godinama. 1971. je osvojio „Tennis Champions Classic“, inačicu današnjih ATP turnira iz Masters serije 1000. No, u završnom turniru te godine je pobjedu ipak morao predati Kenu Rosewallu. Bila je to jedina pobjeda Rosewall protiv Lavera u „Open eri“. No, Rosewall nije htio stati na tome te je na istom mjesto u novom finalu za točno godinu dana ponovno svladao Lavera u sjajnom teniskom maratonu u pet setova (s tie-breakom).

Laver je odigrao veliki broj mečeva sa svojim sunarodnjacima te su ti mečevi iz turnira u turnir postajali sve bolji, kvalitetniji i napetiji. Newcombe, Rosewall, Emerson i Roche, samo su neki od onih koji su s Laverom činili bogatu australsku tenisku garnituru te širili strah i trepet svjetskim terenima.

No, vjerojatno Laveru najdraža titula u njegovoj bogatoj povijesti bila je ona na Davis cupu 1973. Laver je do tada već imao četiri titule pobjednika Davis cupa s reprezentacijom Australije te je petu dodao tek u dobi od 35 godina. Svjetski teniski savez naredio je svim tenisačima da moraju biti članovi svojih Davis cup reprezentacija te je Laver taj poziv morao prihvatiti.

U polufinalu su Australci igrali s Čehoslovačkom i svladali ju s 4:1. Laver je u tri seta riješio Jana Kodeša, zatim u paru s Rosewallom svladao Kodeša i Vladimira Zednika, a potom u pet teških setova potvrdio pobjedu protiv Jirija Hrebeca. Finale im je dalo, koga drugoga već SAD – rekordne pobjednika tog natjecanja.

Amerikanci su do finala stigli preko Rumunja, ali su došli u relativno slabom sastavu za Rosewalla, Newcombea i Lavera – Stan Smith, Tom Gorman, Eric van Dillen i Marty Riessen. Australci su laganije nego očekivano slavili s 5:0, a Laver je ugradio pobjede nad Smithom i Gormanom te onu u paru s Johnom Newcombeom. Dakle, jedna velika teniska karijera okrunjena je lijepom titulom sa svojom reprezentacijom u Clevelandu.

Laver je igrao i dalje, ali njegovi rezultati su, kako su godine prolazile, bili sve prosječniji i lošiji te je „Rocket“ ipak odlučio okačiti reket o klin i umiroviti se iz svijeta profesionalnog tenisa.

Ali, njegov doprinos sportu bio je neizbježan. Njegovu igru pratili su i gledali mnogi budući tenisači, koji su kasnije i javno izjavljivali kako su učili od najboljih, a tu definitivno pripada i Laver. Igrao je jednostavno i lijepo za oko. Uvodio je inovacije s potezima i koristio neke poteze, koje u to tenisko doba nitko nije posjedovao u svome repertoaru. Omaleni Australac sa snažnim i preciznim servisom, ali potom veoma lijepom i još preciznijom igrom sa svojom „ubojitom“ lijevom rukom vladao je teniskim svijetom do svog umirovljenja.

Osvajao je turnire koji su se smatrali Grand slam turnirima (prije Open ere), US Pro, Wembley Pro, French Pro (ukupno devet). Sveukupno je imao 19 titula na Grand slam turnirima, 11 u pojedinačnoj konkurenciji iz 17 odigranih finala. Drži apsolutni rekord s 22 titule u jednoj sezoni, sa sedam godina u nizu s barem deset osvojenih turnira, dok je sedam godina bio svjetski teniski broj jedan.

Glavni stadion u Melbourneu ne zove se Margaret Court, iako je ona osvojila 45 Grand slam titula više, već Rod Laver. Laver je unatoč znatno manjem asortimanu trofeja dao veće zasluge za evoluciju tenisa kao sporta. Laver je bio idol mnoga. I danas je. Iz tih, ali i iz brojnih drugih razloga se finale Australian opena igra na terenu s njegovim imenom i s pravom je ispred istog tog objekta njegova statua i prirodnoj veličini.

Dok su ostali tenisači i tenisačice igrali kvalifikacije za glavni turnir Australian opena za 2014. godinu, Laver je sa 75 godina na plećima igrao tenis na „svome terenu“. Naime, Roger Federer i Jo-Wilfried Tsonga su igrali humanitarni egzibicijski meč, dok je „sparring-partner“ Roger Federeru u warm-up seriji bio upravo Rod Laver.

Foto: Evers, Joost / Anefo