Nikada nećemo znati što je moglo biti...

Istina. Nije mala stvar završiti uz bok Francuzima, Dancima, Španjolcima, rukometnim velesilama i vrlo snažnim reprezentacijama. Međutim i Hrvatska je rukometna velesila i vrlo snažna reprezentacija i nekako nam je već dosta tih polufinala, posrtanja u važnim utakmicama te kasnijih priča kako smo ponosni na nastup naših igrača koji su dali sve od sebe i napravili veliku stvar.

Nepobitna je činjenica da su svi dali sve od sebe i željeli su naslov prvaka Europe jednako kao što su željeli i Francuzi i Danci i Španjolci, niti više, a niti manje. Sve su to vrhunski sportaši koji imaju najviše ciljeve, ne zadovoljavaju se polufinalama, broncama i pričama o tome kako su ponosni na ono što su pokazali. Oni se u Hrvatsku vraćaju razočarani jer nisu uspjeli. Oni su željeli zlato, a vraćaju se bez medalje.

Hrvatska u Domagoju Duvnjaku ima najboljeg rukometaša svijeta, međutim Hrvatska nije imala pravu zamjenu za Duvnjaka koji se trošio i kada to nije bilo potrebno. Josip Valčić i Drago Vuković su trebali odmarati Duvnjaka, no Valčić nije pokazao da je za to sposoban na ovako visokoj razini dok je Vuković imao prilično malu minutažu u odnosu na ono što se očekivalo. Nije li se Slavko Goluža možda prelako odrekao Igora Karačića koji je u Vardaru pokazao da može u Ligi prvaka igrati vrlo kvalitetan rukomet?

Ne odriče li se Hrvatska već predugo jednog Renata Sulića, u ovom trenutku definitivno jednog od najboljih pivota svijeta? Zar bi bio stvarno tako velik problem imati dvojicu kvalitetnih pivota u Voriju i Suliću i rotirati ih i dozirati im minutažu? Za reprezentaciju moraju igrati najbolji, bez obzira koje su oni godište i igrač Sulićevog kalibra mora biti u reprezentaciji. Posebno kada je Vori osuđen na veliku minutažu jer napadačke alternative jednostavno nema.

Denis Špoljarić još uvijek igra na vrhunskoj razini u jakom klubu i u jakoj ligi gdje je nositelj igre u obrani. Obrana je kroz cijelu karijeru bila njegov forte i nismo li se olako odrekli usluga jednog takvog igrača? Mirko Alilović je tijekom turnira bio u toplo-hladno izdanjima, ali je bio igrač s najvećom minutažom u našem sastavu. I kada Aliloviću nije išlo, kada bi svaki drugi izbornik već dvaput promijenio vratara, mi smo se nadali da će se „otvoriti“. Znači li to da se jednostavno nije vjerovalo drugom vrataru? Gdje je u cijeloj priči Marin Šego koji je i ove sezone imao niz dojmljivih predstava u Wisli? Nismo li se i njega olako odrekli? Ima li svrhe uopće raspravljati o načinu na koji smo se odrekli jednog Ivana Balića?

Nikada nećemo znati što je moglo biti da je Hrvatska u kadru imala sve ove igrače i možda još ponekog. Iako si volimo tepati kako smo sportska nacija, ipak nemamo 50 rukometaša na vrhunskoj svjetskoj razini. Jednostavno je, u reprezentaciji moraju biti ono najbolji u datom trenutku. Oni koji će podići igru ili njezin određeni segment, a stručni stožer mora te segmente uklopiti u savršeni stroj. Igrači koji su bili u Danskoj dali su sve od sebe i željeli su najbolje. Bili su iskreni prema sebi i prema javnosti, priznavali su da nisu u željenom izdanju (Čupić) i nitko im ne smije zamjeriti.

Nitko ne smije zamjeriti Čupiću promašeni penal i zicer kod dva igrača više protiv Danske kada je Hrvatska mogla otići na plus četiri i možda riješiti utakmicu. Nitko ne smije zamjeriti Štrleku promašene zicere u završnici koji bi vratili Hrvatsku u utakmicu. Zar su oni htjeli promašiti te šuteve i izgubiti utakmicu? Ni u ludilu. Trebalo je imati hrabrosti i otići u akciju, a ne alibi vratiti loptu što je bilo najlakše.

I da je Hrvatska ušla u finale Europskog prvenstva, pitanje je koliko bi mogla protiv ovakvih Francuza. Htjeli mi to priznati ili ne, ono što su Francuzi odigrali u finalu bila je razina više. Isti oni Francuzi koje smo ne tako davno slali u mirovinu, ponovno su na vrhu. I ne silazi im se. I nije im važno koliko Omeyer ima godina, koliko Fernandez ima godina, je li Guigou prešao tridesetu i jesu li Narcisse i Abalo „predugo“ na vrhunskoj sceni.

Kod Francuza igraju oni najbolji bez obzira na sve. Kod Francuza je jedan Dinart uključen u stručni stožer i pomaže u uigravanju obrane. Koliko bi igračima značilo prisustvo jednog Metličića ili savjet jednog Dominikovića, bez obzira što je aktivan igrač, u određenim fazama igre? To su institucije hrvatskog rukometa jednako kao što je Dinart francuskog. Njihova riječ i iskustvo mlađim igračima nešto znači.

Francuzi na ponešto drugačiji način gledaju na reprezentaciju i zato su toliko uspješni. Smjena generacija, toliko korišten pojam, kod njih se provodi na nešto drugačiji način. Igrači u reprezentaciju ne dolaze na silu nego dolaze zbog kvalitete. Nema prisilne „smjene generacija“, ako je netko bolji od nekog, igrat će, ako nije, doći će njegovo vrijeme. Accambray je devet godina mlađi od Narcissea, ali i bez obzira na Willyjeve sjajne igre u Montpelliereu ove sezone, Narcisse je ipak francuski broj jedan na lijevom vanjskom. Pokazao je u Danskoj jako dobro zašto je to tako. Ali doći će i Accambrayovo vrijeme. Mlad je. Došlo je vrijeme jednog Valentina Portea koji je pokazao da Fernandez u njemu i Barrachetu ima prave nasljednike. Doći će i vrijeme Mathieua Grebillea i Kentina Mahea, a Omeyer već ima prave zamjene u Cyrilu Dumoulinu i Vincentu Gerardu.

Na ovom Prvenstvu Francuzi su jednostavno dokazali da su najbolji. Bila je Hrvatska dugo u igri s njima u skupini, svladala ih je Švedska, Poljska je bila problem. Ali to je skupina. Francuzi su toliko puta u skupinama igrali šareno pa kada je došla nokaut faza, pokazali su svoje pravo lice. Jednostavno imaju kvalitetu i glavu za ono više. Nikada nećemo znati ima li i „najjača Hrvatska“ takvo što...

Rezultati mladih selekcija pokazuju da u Hrvatskoj ima potencijala za budućnost, ali ne treba uvijek gledati samo i isključivo budućnost. Uostalom, ako ćemo biti iskreni, osim Sliškovića i Mandalinića, Hrvatska nije niti imala tako mladu reprezentaciju sa smjenom generacija. Nakon njih najmlađi su Štrlek i Duvnjak koji su već dugo tu, a još su relativno mladi igrači. Međutim mi usput „gubimo“ igrače, nestaju nam, zaboravljamo ih.

Na žalost, ako tako nastavimo, uvijek će nam se događati neka Danska, neka Francuska, neka Španjolska, neki suci. Ne trebamo sami sebi stvarati hendikep. Kada znaš da si dao sve od sebe od prvog dana slažući popis da se na njemu nađu oni najbolji, kada znaš na kraju turnira da si dao sve od sebe bez obzira na konačan plasman, neće biti teško priznati nekom da je bio bolji. Ali kada na kraju postoje određena pitanja, nikada nećeš znati odgovor na onu staru dobru – što bi bilo da je bilo...