Je li Moyesu preostalo hvatati zlatnu ribicu?

Već se podosta Otočkim podnebljem, a osobito navijačkim korpusom i medijskim prostranstvom kotrlja priča o kotaču sudbine škotskog menadžera Davida Moyesa na skupoj i luksuznoj, ali sve "ispuhanijoj" limuzini – gigantu europskog i svjetskog nogometa. Jedan su mu tjedan sva leđa okrenuta, desetak dana kasnije kojim "čarobnim" potezom vrati makar šačicu povjerenja u krucijalnom kvartetu najvjernijih navijača, neumorne britanske sedme sile, vrhuške Unitedove "uredske mašinerije" te nezaobilaznih sponzora.

Krenimo od pretpostavke da je David Moyes - dobar trener. Posjeduje i više nego solidno igračko predznanje i iskustvo - ponajprije iz engleskih nižih liga, potom i mlađih reprezentativnih kategorija (s trakom oko ruke predvodio je škotsku U18 reprezentaciju), a svoj je menadžerski talent zorno pokazao u jedanaest godina stolovanja na Goodison Parku, kao i brojnim posljedičnim individualnim nagradama.

Logično postavljeno pitanje bilo bi "kako ekipa, koja je u ruke novoga stratega predana u statusu dominantnih osvajača jedne od najjačih i najatraktivnijih liga svijeta, godinu potom proživljava takve turbulencije?"

Čitave sezone United svojim simpatizerima povisuje tlak i provocira sijede: bilježi tek jednu pobjedu nad sastavom iz prvih devet (Arsenal), na prvenstvenoj je ljestvici neizvjesno osiguravanje čak i utješnog paketa europskog natjecanja, FA kup morali su napustiti od ruke moćnog Swanseaja, u Liga kupu ih je isprašio Sunderland, a od najgore noćne more i ispadanja od Olympiakosa u osmini finala Lige prvaka spasila ih je tek inspirativna večer Robina van Persiea i Davida De Gea.

Kazalište snova nikome više ne "skida gaće" i prije no što se lopta zakotrlja s centra; omjer u gostima u svim je segmentima potukao ovosezonska domaćinstva, a pozitivnoj atmosferi nisu pridonijele ni blamaže protiv najjačih rivala - Manchester City potpuno ih je potukao u gradskome derbiju (4:1 i 0:3), a ulje na uzavrelu vatru Moyesova "izgaranja" iz Unitedove svlačionice savršeno je dodao težak poraz od Liverpoola na vlastitom terenu, kojim je najveći rival osobno pogurnut još stepenicu više ka prvoj prvenstvenoj tituli nakon pune 24 godine.

Pogodno je i ustaljeno za svaku neugodnu seriju ili rezultatski neuspjeh kamen baciti na menadžera, kao što je i ustaljeno opravdanje kako jedan čovjek, u kolektivnom sportu, ne može biti autor bilo uspjeha, bilo neuspjeha. Ako se složimo i u sljedećoj činjenici – "Moyes koji je zaslužio prigodu na Manchesterovoj klupi", moramo doći do zaključka kako dosad gotovo ničime nije isprovocirao većinsku potporu i zagovor daljnjem davanju tog toliko spominjanog vremena.

Ako se prisjetimo i kako od početka nije uživao preveliku potporu, niti ulijevao sigurnost u teškoj zadaći preuzimanja žezla od legendarnog Sir Alexa Fergusona, Moyesu i cijeloj sportskoj javnosti jasno je da se nakon nepune godine dana broj Škotovih pristaša nastavlja smanjivati, premda si je posljednjim dobrim izdanjima protiv Aston Ville u Premiershipu te sinoćnjeg poticajnog remija kontra aktualnih europskih prvaka Bayerna ipak uspio kupiti, prvenstveno, ponešto vremena.

Treća činjenica koje se valja dotaći vjerojatno je najspominjanija, ali i poprilično istinita - teško je uskočiti u cipele velikana poput Alexa Fergusona, kojeg gotovo unisono štuju svi pristaše Crvenih vragova. No, svim olakotnim okolnostima unatoč, Moyes ne umije izbjeći učinjenom stanju stvari - publiku i "kupce" naviknute na stabilno vrhunski proizvod - pobjede, dobre igre, atraktivnost, promoviranje mladih zvijezda i trofeje pod Fergusonovom paskom sada kao da se vara rušenjem negativnih rekorda, mlohavim prezentacijama, izgubljenošću motivacije i prepoznatljivog karaktera.

Foto: EPA

Ali kao što odgovornosti ne smiju eskivirati niti proizvođači na terenu, jednako i(li) približno kao i njihov učitelj, dio gorke sezone nepobitno je umiješao i sam Ferguson. Svom je nasljedniku, iz nekih svojih tvrdoglavih, ali i genijalnih razloga ostavio ekipu gotovo u potpunosti bez potentne sredine terena. Uglavnom nepromijenjena momčad suvereno jest pokorila Premiership, ali situacija s kojom se suočio Moyes ipak je dosta teža od očekivane - mnogo je igrača istrošeno, zasićeno, većina ih u džepu već čuva naslove, individualna priznanja i nagrade, ima ih (ili ih je bilo) nezadovoljnih, mladih i talentiranih koji ne uspijevaju ispoljiti pravi potencijal...

Sjetimo se što je jedna nogometna legenda s ovih prostora znala činiti kada se suočila s problemom motivacije. Previše je toga ispisano i uklesano u povijest o liku i djelu Ćire Blaževića da bi se ovdje ponavljali. Je li Moyes dorastao izazovu suočavanja s motiviranošću u velikoj sredini, ogromnom kolektivu i jednom od najpraćenijih sportskih klubova na svijetu? Izazovu uopće? S momcima u "malom" Evertonu, na tom je polju bilo zasigurno lakše.

U smislu debatiranja o tome hoće li Moyes ljeto dočekati na istom radnom mjestu izuzetno je važno u obzir uzeti i politiku kluba - ono što je u uredima naših vrlih nogometnih vođa izrijekom zabranjena fraza, Unitedu je zlatnim slovima ispisano u "uputama za ophođenje s trenerom" - davanje vremena. Čini se, međutim, da si Škot od početka grob kopa sam - od trenutka kada je odbacio uhodan Fergusonov stožer nauštrb svojih pomoćnika s Goodison Parka, preko skeptičnosti oko skupe akvizicije Marouanea Fellainija, spore aklimatizacije Juana Mate do najnovijih trzavica s klupskom legendom Ryanom Giggsom.

Možda manje bitna, ali itekako primjetna i simbolična negativnost koja se ušuljala zajedno s Moyesom (kao i lošom formom) sve je manje pojavljivanja u javnosti neposrednih aktera na terenu, a sve više neobičnih i frustriranih, čak i provokativnih "izljeva" putem danas popularnih društvenih mreža.

Navijačima je bitno čuti objašenja, isprike, obećanja i nadanja svojih ljubimaca. Istina je da se Moyes ne libi izaći pred kamere i, kada je potrebno, krivicu svaliti na svoja pleća, no skupinama koje neumorno prate i "osjećaju" klub te prolaze kilometre kako bi ga uživo bodrili nužno treba obećavajuća riječ ohrabrenja s travnjaka. Slabo su i nedovoljno uvjerljivo u njihovim očima prošli i posljednji pokušaji da se pridobije kakvo-takvo povjerenje poput potpisivanja Mate i produženja ugovora s Rooneyem. Dugoročno, i ti će potezi pasti u zaborav ako se do kraja sezone žaba ne pretvori barem u - kraljevića. Navijači, zasad, porukama iz zraka svome menadžeru poručuju da spakira kofere, a ploču polako okreću i oni koji su ga jednoć gorljivo podržavali.

U svemu tome, ne može se oteti dojmu, Moyes se snalazi kao ribica u akvariju s morskim psima. Sjećate li se bespomoćnih slika Alexa Fergusona, pognute glave u teškim trenucima? Moyes prečesto svoj "pognuti nastup" precrtava i na igrače. Ne zaboravimo i svo Fergusonovo snalaženje u igricama izvan travnjaka - provokacije, podbadanja, ohrabrenja, poticaje - sve je to utjecalo i na prezentacije. Kako na trenerovo lamentiranje da se porazi i loše predstave događaju jer u rukama nema dobru momčad reagiraju Nani, Rooney, Young, Ferdinand?

Kada je prvi utisak nakon još jednog izgubljenog dvoboja "ovo nisam očekivao", može se tek povući paralela sa situacijom u kojoj vam lokalni huligan prilazi autu s očitom namjerom u njegovo demoliranje, a vaša je rekacija da "to niste očekivali".

Ponavljajuće isprike o boljem, spremnijem i motiviranijem protivniku, činjenice da će se morati raditi napornije, sistematičnije i odlučnije, postati tvrđim orahom i stvarati više prilika, već su vjerojatno svima preko glave. Neke su Moyesove pogreške naprosto neosporne - prekasno mijenja kotačić koji koči stroj i zaustavlja proizvodnju, a u drugom slučaju kod kuće ostavi zamjenski dio, olako se odriče zaslušnih vedeta, ne može potaknuti individualnu eksploziju...

Bilo da ga koči teret i pritisak velikoga kluba ili treba rekonstruirati momčad prema vlastitim preferencijama, Moyes mora početi zadovoljavati neke preduvjete koje menadžer kluba poput Manchester Uniteda valja shvatiti najozbiljnije - dignuti glas, pokazati igračima tko je gazda i postaviti se odlučno u pronalasku i rješenju izvora problema. Pitanje je koliko će, nakon svih nedaća i nesigurnosti, i klupsko rješenje o pružanju daljnje prigode zapravo biti isplativo - a nikada baš nije uputno kockati se s nezadovoljnošću tribina.

Nitko zapravo ne zna kako će na ovu, novonastalu situaciju, reagirati (američki) vlasnici kluba, predugo uljuljkani u poslovičnu bezbrižnost uspjeha koje je velikim dijelom svojim stavom, radom i principima donosio, čini se neprežaljeni Sir Alex. Može se tek nagađati jesu li sve češće suptilne "inauguracije" trenera Paula Scholesa, Ryana Giggsa pa i Garyja Nevillea tek hvatanja za slamku i primamljive opcije ili sljedeći potez neodlučnih vlasnika.

Foto: EPA

Ukoliko Moyes na koncu sage i dobije prigodu još jednom složiti sastav, proći pripreme i pokazati pravi koncept, utoliko će već u prvim tjednima nastavka morati povećati minimalan kredit kojemu je velikim dijelom i sam - zaslužan. Vrijeme će tada postati zaista floskula i trebat će pokazati da je nadišao kritičare i njihove oštrice o nedoraslosti poslu koji ga je zapao. Traženjem, pružanjem rješenja, optimizmom i promjenom u ophođenju novi Škot na vrućoj klupi mora dokazati da je prava osoba za ovaj posao. Njemu motiva barem ne bi trebalo nedostajati...

"Bili ste najizvanrednije iskustvo u mom životu. Imao sam mogućnost voditi jedne od najboljih igrača u državi; ali svi ti golovi u posljednjim minutama, povratci, čak i porazi, dio su ovog našeg velikoga kluba. Vaš je posao sada stati uz našeg novoga menadžera", izvadak je iz pozdravnoga govora Alexa Fergusona. I trenutačno jedini pametan savjet svakoj pristalici Crvenih vragova.