Nepravda nije niti vrijednost niti temelj tradicije

Svaki pojedinac nakon što stupi nogom bilo na stadion bilo na svoje radno mjesto preuzima odgovornost koju mu donosi njegova uloga. Bilo da je ona minimalna ili nemjerljivo velika odgovornost nepobitno postoji. A ovisno o svojim dimenzijama donosi i dobrobiti onome koji ju nosi. Voditelj smjene "na svojoj duši" nosi sudbine i živote svake osobe koja radi pod njegovom nadležnošću i stoga je za vještine koje mora upotrebljavati "cijenjen" više od osobe kojoj je nadređen. Osim na odmah vidljive sposobnosti takav sustav se svodi upravo na odgovornost.

Jednako tako i sudac na Svjetskom nogometnom prvenstvu ima mnogo veću odgovornost od onoga u drugoj županijskoj ligi. On je izabran na tu poziciju jer je u stanju više trčati, bolje vidjeti, sinkronizirano surađivati s pomoćnicima i zbog još nekolicine vrlo realnih razloga. Ali postoji niz pitanja vezanih uz tu odgovornost.

Je li pošteno jednom čovjeku i njegovim pomoćnicima staviti na leđa odgovornost koja može značajno utjecati na natjecanje koje se odvija pred budnim očima milijardi? Je li u redu u ime "tradicije" i nekoliko kratkih minuta prekida zanemariti prednosti stvorene modernom tehnologijom? Treba li navedenu odgovornost prebaciti na pleća onih najplaćenijih koji su u stanju donositi odluke na puno "višem" nivou? Pitanja se roje, a odgovora bi trebalo biti bar jednako toliko mnogo.

Tko je kriv?

Gospodin Nishimori je grubo pogriješio, ali arbitar iz Japana nije kriv. Pomoćnik u dvoboju Meksika i Kameruna dva je puta krivo procijenio situaciju, ali niti krivica također ne pada na njegova leđa. Istina, oni su svoj posao odradili izuzetno loše i time znatno oštetili dvije reprezentacije u prve dvije utakmice te bi stoga trebali snositi sankcije unutar sustava u kojem se nalaze. No, treba samo maknuti patinu sa sjećanja i uvidjeti kako su njihove greške samo dio uzorka koji se ponavlja i unakazuje lice nogometa već godinama. Isti ti Meksikanci ne tako davno su pali u rezultatski zaostatak jer još jedan pomoćnik nije vidio Carlosa Teveza duboko u zaleđu. U utakmici koja je direktno odlučivala o putniku u sljedeći krug natjecanja.

U tom trenutku glavni je sudac utakmice na stadionu ispunjenom zvižducima gledao u ekran visoke razlučivosti na kojem se osim situacije (zbog kvalitete slike) moglo vidjeti ime proizvođača tanke trake na kosi argentinskog napadača. Nije bilo nikakve sumnje da se ovaj izvrsni igrač nalazio u nedozvoljenoj poziciji. Bilo je nepobitno kako bi po pravilima nogometne igre bilo neregularno pokazati prema središnjem krugu i označiti postizanje pogotka. A Talijan s FIFA-inim grbom na prsima učinio je to potpuno svjestan da izuzetno grubo griješi. Ali niti on nije bio kriv.

Foto: EPA

Moguće je ići u prošlost sve do trenutka kada je tehnologija snimanja pokreta i njegove reprodukcije došla do mjere koja svima omogućuje da je vide nekoliko puta iz mnogo raznih kuteva. Svim tim milijardama ljudi diljem svijeta, ne samo onim desecima tisuća na stadionu. Ali niti to nije potrebno. Ono što je nužno je gledati u budućnost. U vrijeme u kojem će se po svemu sudeći igrati na klimatiziranim stadionima za 50 tisuća ljudi. U vrijeme u kojem će svačiji mobilni telefon "moći" izračunati sve decimale broja Pi. Ili vrijeme kada će sa sedam kamera biti moguće nepobitno odrediti je li lopta prešla liniju gola ili "povući" digitalnu liniju koja bez sumnje određuje liniju zaleđa. To vrijeme je i danas i sutra, a ono što je potrebno zgrabiti ga i jednom za svagda donijeti prednosti modernog ljudima čiji televizori već sada "pametno razmišljaju". U treptaju oka.

No, nogomet je osim fizičke, tehničke i taktičke vještine splet nepisanih pravila koja određuju "tradiciju" i "vrijednosti". A takva pravila su ona koja se tumače nekonzistentno i spadaju u domenu "slobodne" procjene. Ona koja se u određenim trenucima čine samo smiješnima i koja daju prostora manipulacijama i greškama. grubim povredama za koje nisu krivi suci, već zakonodavci koji ispisuju "tomove" praznih stranica "nevidljivom tintom".

Zastoj na kolosijeku nepostojeće tradicije i pogrešnih "vrijednosti"

Rješenje za takve situacije već odavno postoji. Ako su situacije u posljednja dva dana nepoznanice (ne treba navoditi dodatne) u jednadžbi postoji formula koja ih može riješiti. U ovom trenutku ona nije nigdje ispisana već se samo vrti po glavama pojedinaca. Potrebno je samo nepoznanice uvrstiti u tu jednadžbu i vidjeti je li moguće dobiti točno rješenje. Pa pogledajmo funkcionira li takva situacija.

Gospodin Nishimura u 70. minuti utakmice u Sao Paolu sudi kazneni udarac. No, izbornik hrvatske nogometne reprezentacije ima mogućnost dva puta tijekom utakmice utjecati na njen tijek i tražiti revidiranje odluke sudačke trojke. Niko Kovač smije tražiti pregled sljedećih odluka: igranje rukom unutar kaznenog prostora, dosuđeni jedanaesterac, nedosuđeni jedanaesterac nakon prvog prekida igre i dosuđeno/nedosuđeno zaleđe koje se označava ako je bez vraćanja lopte u pozadinu postignut pogodak te neregularno postignut pogodak (igra rukom, prekršaj i sl.).

Stariji brat Kovač koristi svoju priliku i utakmica se prekida. Gospodin Nishimura kontaktira arbitra koji pregledava snimku 100 kilometara od stadiona na kojem se utakmica igra i ovaj mu nakon gledanja iz više kuteva govori je li došlo do greške ili je Japanac bio u pravu ili njegova odluka nije promijenjena zato što nema video dokaza za suprotnu presudu. Najbolji azijski sudac pokazuje na indirektan udarac u korist Hrvatske i utakmica se nastavlja pri rezultatu 1:1. Hoće li Neymar ili Oscar kasnije zatresti mrežu iz leđa Stipe Pletikose ovisit će samo o njihovoj vještini.

Foto: EPA

Jednako pravo ima i meksički izbornik samo dan kasnije kada je prvi pogodak poništen zbog zaleđa. Jer je nedozvoljena pozicija označena tek nakon završetka kratke akcije i on je htio opovrgnuti odluku kolumbijskog sudačkog trojca. Meksiko vodi rano u prvom dijelu, a hoće li Kamerun doći do izjednačenja ovisi samo o sposobnostima njihovih igrača.

Dvije su to stvarne situacije koje su razriješene u vremenu u kojem je prosječnom čitatelju potrebno da pročita zabavan članak na posljednjoj stranici nedjeljnih novina. Svako od poluvremena produženo je za maksimalno 120 sekundi više, a utakmica nije postala ništa manje zanimljiva ili joj je tempo pao te je toliko nedostižna pravda zadovoljena. Korisnici Twittera ne označavaju svoje objave tagovima #RoboCroatia ili RoboMexico diljem svijeta već su u stanju diviti se vještinama svojih ljubimaca bez opterećenja nečijim tuđim poslom. Onim sudačkim.

Međutim, u nogometu (kao i mnogim drugim sportovima) postoji tradicija i neke "neopisive" vrijednosti koje čine njegovu privlačnost. I one su u direktnom sukobu s ovim jednostavnim rješenjem. One će biti uništene njime. One su vrijedne žrtvovanja sportske pravde jer ta neopisivost čini nogomet. Mogućnost da arbitar bude "kriv" u očima milijuna i milijardi je ljudski element koji je "prekrasan" i nezamjenjiv. I tako već godinama nogomet pobjeđuje pravdu. "Neopisiva" tradicija vrjednija je od egzaktne odluke jer najpopularnija sporedna stvar na svijetu je napunjena frustracijom oštećenih i razgovorima o zavjerama velikih. To je valjda nogomet.

Posebice kada već godinama igrači čija momčad vodi u toku jednog poluvremena "ukradu" više od pet minuta vještim izležavanjem na kojem bi im na svom kauču pozavidio najpopularniji animirani, žuti i ćelavi stanovnik imaginarnog Springfielda. To je ono što postaje tradicija, vrijednost, naslijeđe i vještina nogometa. Dok galopirajuća tehnologija sasvim opravdano sama sjedni u mračnom kutu zbog svojih nečasnih namjera.

Nekoliko rečenica koje predlažu rješenja nisu evanđelje zapisano u kamenu. One nisu nepogrješive jer bi treneri recimo mogli iskoristiti svoja prava iako znaju da nisu u pravu kako bi presložili "kockice" na terenu i produžili dvoboj u tijeku. Koliko god asocirale na "američka" rješenja, one nisu želja za "amerikanizacijom" već uvođenjem jednakih prilika za sve na svakom terenu. Jednako tako one nisu nikakav službeni zahtjev prema krovnim organizacijama bilo koje nogometne zajednice. One su početak (možda neke bolje) konverzacije. Makar i bile "vapaj umirućeg u pustinji" hrvatskog internetskog prostora koji toliko dalek od bilo čega službenog.