Lijepa talijanska priča vratila Hrvatsku na svjetsku odbojkašku scenu

Devet utakmica, četiri pobjede, pet poraza, prolazak u drugi krug i 13. mjesto. Rezime je nastupa hrvatske ženske izabrane vrste na 17. Svjetskom odbojkaškom prvenstvu koje još uvijek traje za najboljih šest svjetskih reprezentacija, ali za Hrvatsku je, nažalost, završen.

Taj rezime jasno kaže da je u odnosu na japansko 17. mjesto iz 2010. godine, kada je Hrvatska na razliku u poenima ostala bez plasmana u drugi krug natjecanja, ostvaren određeni pomak. Ali, ako ćemo biti cinici i gledati na lanjsko peto mjesto u Europi, onda je ostvaren i određeni nazadak jer je godinu dana kasnije u Italiji ispred Hrvatske osam europskih reprezentacija, no stat ćemo u obranu Hrvatske i reći da je za to „kriv“ izostanak rezultatskog imperativa nakon poraza od Kine.

EP u Njemačkoj karta povratka u vrh

Pred Hrvatskom je u Njemačkoj prošle godine bio put povratka na europsku odbojkašku scenu, koji je prošao i više nego uspješno, a ove godine imperativ je bio povratak na onu veću, globalnu scenu, koji se nakon prolaska među najboljih 16 reprezentacija svijeta mora označiti uspješnim. Jer odbojka, uz dužno poštovanje, nije muški rukomet gdje van Europe nema „ozbiljne“ reprezentacije.

Igor Lovrinov je sredinom 2012. godine po drugi puta preuzeo klupu reprezentacije koja je od 1995. do 1999. godine tri puta bila viceprvak Europe, uz šesto mjesto na svijetu u tom periodu, a potom nestala s radara. Bila je, doduše, Hrvatska sudionik gotovo svih europskih smotri, ali bez značajnijih uspjeha i to sve do prošle godine kada je u Njemačkoj vraćena vjera u hrvatsku odbojku. Poslije tog uspjeha Lovrinov je odstupio s mjesta izbornika zbog neslaganja sa Savezom koji , kako je tadašnji izbornik rekao, nije ispunio uvjete koje su godinu ranije stavljeni na papir.

A taj Savez već dugo godina ne funkcionira na način na koji to zahtijeva profesionalni sport i zemlja koja ima usađene odbojkaške korijene. Jer kako drugačije objasniti toliku neimaštinu koja je, za primjer, rezultirala time da je hrvatska muška reprezentacija za ovogodišnje kvalifikacije za Euro dogodine (na koji se plasirala) morala koristiti staru garnituru dresova i da je jedan Igor Omrčen, koji je niz godina u ponajboljoj svjetskoj ligi, onoj talijanskoj, uživao status (po)najboljeg igrača, morao na reprezentativnom dresu prelijepiti svoje prezime. No, za Hrvatsku se igra srcem što su ovi sportaši i pokazali, unatoč nesposobnosti vodećih ljudi u Savezu.

Vercesi se prihvatio ambicioznog cilja

Neimaštini se u prosincu prošle godine priključio Brazilac Angelo Vercesi koji je, praktički, pristao volontirati u reprezentaciji, ali znajući kakve igračice dobiva u ruke, zaboravio je na novčanu stranu, a tada je, pomalo preoptimistično, Vercesi najavio velike stvari: “Imam samo jedan cilj, postati svjetski prvak i osvojiti olimpijsko zlato u Riju 2016. Za to radim, za to živim i pripremam se. Nema zadovoljavanja malim stvarima i razmišljanja o “vrlo dobrom petom mjestu”. Treniramo da bismo pobijedili, da bismo bili broj jedan”.

Prvi korak ka tom cilju Vercesi je napravio svega tjedan dana nakon što je preuzeo kormilo. U kvalifikacijama za svjetsku smotru u konkurenciji Mađarske, Francuske i Nizozemske Hrvatska je izborila svoj treći nastup na svjetskim prvenstvima, a već se tada Vercesi svidio hrvatskoj javnosti zbog svog karizmatičnog načina vođenja reprezentacije proživljavajući svaki poen kao da je on sam na terenu uz, naravno, neosporno odbojkaško znanje koje tek treba dati rezultate.

Priliku da bolje upozna igračice zbog kojih je i došao u Hrvatsku Vercesi je dobio krajem lipnja ove godine kada je Hrvatska u svojoj bazi u Mariboru krenula s napornim, skoro tromjesečnim pripremama. U jeku priprema za krunu sezone u Italiji, Hrvatska je po prvi puta nastupila i na ženskoj inačici poznatije Svjetske lige za muškarce, World Grand Prixu i to u trećoj jakosnoj skupini osvojivši na kraju treće mjesto.

Pobjede nad europskim viceprvakom i Japanom pokazale kvalitetu

Pripreme su nastavljene uz odigravanje mnoštva prijateljskih utakmica i dan po dan stigao je i toliko iščekivani nastup u Italiji koji su Hrvatice otvorile pobjedom nad Argentinom što je praktički značilo i ostvarenje primarnog cilja, prolaska u drugi krug.

Uslijedio je poraz od domaćina Italije protiv koje su hrvatske djevojke odigrale samo izjednačeni prvi set, a „prespavale“ ostala dva, a zatim još jedan poraz od Dominkanske Republike kada je u petom setu izostao puni povratak Hrvatske u utakmicu.

Lakši posao Hrvatska je odradila protiv Tunisa, a onda se u završnoj utakmici uvodnog kruga osvetila Njemicama za poraz u četvrtfinalu Europskog prvenstva i tako osigurala lijepa tri boda za nastavak natjecanja.

A na startu drugog kruga u Trstu, koji je bio mamac za hrvatske navijače, još veća pobjeda i još ljepša priča od one s Njemačkom. Hrvatska je uz najbolju predstavu na turniru svladala Japan, treću reprezentaciju svijeta, iako, uz sav respekt Japankama, one trenutno nisu kvalitetom tako visoko, kao što ni Hrvatska kvalitetom nije tako nisko, na 23. poziciji. Ali i to će se ubrzo promijeniti.

Tri rimska boda ubrzo su prerasla u pet, a Vercesi je s naglašenim optimizmom tražio i prolazak među najboljih šest. Ipak, za takav pothvat Hrvatskoj su u Trstu trebale sve četiri pobjede, a to je pored Kine bilo suviše iluzorno za očekivati, iako su pobjedom nad Japanom Hrvaticama narasla dodatna krila. Kineskinje su bile prejake, moćnije i bolje u svakom segmentu igre i za Hrvatsku je to značilo i oproštaj od svih nadanja.

Vercesi je konstantno naglašavao kako njegove igračice, koje, uzgred rečeno, sve igraju u inozemstvu, nemaju potrebnog iskustva i samopouzdanja koje zahtijeva ovakva razina odbojke.

Posljednje dvije utakmice protiv Azerbajdžana i Belgije mogle su poslužiti upravo za to stjecanje dodatnog iskustva, pogotovo onim mlađima, ali Hrvatska je, na neki način, malo pokvarila ukupan dojam na Prvenstvu dvama porazima. Bilo je vidljivo da među djevojkama više nema onog početnog entuzijazma i borbenosti koja je krasila hrvatsku igru tijekom dotadašnjih susreta, ali i motivacije koja, zbog stalno naglašavanog balkanskog mentaliteta, ponestane čak i ovim djevojkama koje su, neopsjednute dnevnicama, pokazale kako se bori za svoj nacionalni dres.

Od briljantnih izdanja do početničkih grešaka

S druge strane, hrvatska je igra bila podložna oscilacijama koje su nerijetko rezultirale vrlo neugodnim i niskim brojkama po setovima u gotovo svim utakmicama pa čak i protiv Tunisa kada su slabašne Tunižanke u drugom setu imale vodstvo od 12:4 koje su i kapitalizirale osvojivši svoj prvi set na svjetskim prvenstvima u povijesti.

Obrana, odnosno prijem nije bila na osobitoj razini, a najveću kritiku javnosti zbog toga su podnijela dva „naturalizirana“ libera, Marija Ušić i Nikolina Jelić, koja su ni kriva ni dužna morala zaigrati na poziciji na kojoj nikada u karijeri nisu zaigrali. Stoga su krenula zazivanja Martine Malević koja je istinski libero i koja je bila članica udarne postave reprezentacije iz Njemačke, ali zbog spora sa Savezom, u čije razloge nećemo ulaziti, nesretna Malević je ostala bez poziva na novo okupljanje. Tu svakako treba spomenuti i izostanak Mire Topić koja je, također u Njemačkoj, bila dodatna sigurnost na prijemu, ali i bez nje se moralo u Italiju, a to je značilo i ponešto slabiju Hrvatsku na papiru.

Izbornik Vercesi nije puno rotirao tijekom utakmica, uglavnom su igrale prokušane snage, uz tek poneke izmjene u završnicama setova, a koliko Hrvatska ima kvalitete u svojim redovima pokazuje i to da Samanta Fabris nije izborila mjesto u početnom sastavu i većinom je ulazila s klupe kada Sanju Popović ne bi išlo. Treba pohvaliti i Bernardu Brčić koja je kvalitetno odradila posao na poziciji tehničarke kada nije išlo ni Ani Grbac i tako pokazala da još jedna bolna točka hrvatske reprezentacije u skorije vrijeme ne bi trebala predstavljati veći problem.

“Dobar posao u Italiji“

Prolazak među 16 najboljih reprezentacija svijeta i konačno 13. mjesto sigurno se može označiti kao uspješan povratak Hrvatske na svjetsku scenu i vraćanje ugleda hrvatskoj ženskoj reprezentaciji, a taj ugled bi Hrvatska trebala uživati i u svojoj domovini gdje samo uspješnim rezultatima izabranih vrsta odbojka može steći kult reprezentacije kakav, primjerice, imaju Poljaci koji napune nogometni stadion u Varšavi, srušivši pritom i svjetski rekord u broju gledatelja, a dojam je da bi bez problema mogli napuniti i dva takva.

Također, ne smijemo zaboraviti i mušku reprezentaciju koja će, također, imati priliku vratiti se na odbojkašku kartu već sljedeće godine kada će nastupiti na Europskom prvenstvu gdje će, naravno, i odbojkašice opet puniti novinske stupce i izazivati brojne simpatije.

Na kraju, kako kaže naslov kultnog filma Petera Collinsona, bio je ovo “Dobar posao u Italiji“.