Predstavljamo sudionike Mastersa: Đoković brani titulu, Federer predvodi ostatak društva

Sljedećeg tjedna spustit će se zastor na uzbudljivu tenisku sezonu, barem iz onih najviših ATP-evih kategorija. Sezonu u kojoj se počeo nazirati novi teniski poredak, ali i sezonu koja se za ponajbolje tenisače još neće okončati , Naime, za tri tjedna na rasporedu je finale Davis Cupa, a nekoliko dana kasnije većina najboljih tenisača nastupom u novoosnovanoj Premier ligi priuštit će gledateljima egzibicijski spektakl, ali i sebi pozamašnu financijsku injekciju.

Iako je u prošlosti bilo raznih inačica završnih Mastersa, format kakav danas poznajemo i format koji je osvajanjem US Opena Marinu Čiliću 99 % omogućio nastup na završnici, krenuo je s 2000. godinom u Lisabonu, a tadašnji Tennis Masters Cup još je 2009. godine dobio svoj trenutni naziv ATP World Tour Finals čiju je čast nakon Šangaja po peti puta u nizu organizirati dobila londonska O2 arena.

Ovogodišnjem Mastersu uzbudljivosti sigurno neće nedostajati. Iako nema Rafaela Nadala, preostala imena dakako garantiraju teniski spektatkl. Tri debitanta su izborila nastup, a iako je po posljednjim igrama branitelj naslva Novak Đoković zaslužio status prvog favorita, i ostatak društva će imati što za reći.

Ždrijeb je odlučio kako će u skupini A zaigrati Novak Đoković, Marin Čilić, Tomaš Berdych i Stanislas Wawrinka, dok će u vrlo izjednačenoj grupi B snage odmjeravati Roger Federer, Kei Nishikori, Miloš Raonić i Andy Murray.

Đoković može ugroziti Lendlov three-peat

Posljednje dvije godine Novak Đoković je vladar O2 arene pa je red da s njim i započemo pregled ovogodišnjih sudionika. Prvi puta je 2008. godine osjetio što znači osvojiti završni Masters, a u lovu na svoju četvrtu titulu i treću nizu, čime bi nakon 27 godina ponovio Lendlov three-peat, ulazi kao prvi favorit, iako je na natjecanjima ovakvog tipa nezahvalno nekoga proglasiti favoritom.

Sredinom godine Đoković je uplovio u bračne vode i to se jako reflektiralo na njegove kasnije igre. Rana ispadanja na Mastersima u Torontu i Cincinnatiju sigurno mu nisu dobro sjela, kao i polufinalni poraz na US Openu, no to je djelomično nadoknadio u svom dnevnom boravku u Pekingu gdje još uvijek ne zna za poraz.

Ipak, posljednji nastup, onaj u Parizu, zalog su Đokovićeva optimizma. Lakoćom je obranio naslov u Bercyju i tako poslao poruku konkurentima, a iako je njegova forma bila pomalo upitna zbog novorođenog stina, očito je Đoković kao novopoečeni otac pronašao novu motivaciju i svoju najbolju igru.

Ova godina Đokoviću rezultatski ne spada među najuspješnije, no sigurno se ne može požaliti na šest naslova. U skupini A glavni je pretendent za prvo mjesto i sve osim tri pobjede i prolaska u polufinale bilo bi iznenađenje.

Čilićeva kruna sezone karijere

Prije godinu dana Marin Čilić je u Parizu iznova započinjao svoj teniski život. Nakon opjevane afere vjerojatno nitko osim njega samoga nije zamišljao kako će samo godinu dana kasnije biti Grand Slam pobjednik i po prvi puta sudionik ATP World Tour Finalsa.

Nakon poraza od Federera u Cincinnatiju osvrnuo sam se na Marinovu igru protiv najboljih tenisača pitajući se kada će skinuti skalp onim najvećima protiv kojih je u tekućoj sezoni bio iz meča u meč sve ravnopravniji, a Marinov je odgovor stigao ekspresno.

Sve je započelo teškom petosetnom pobjedom protiv Gillesa Simona u kojem se važan element Marinove igre, a to je samopouzdanje, napumpalo do neba i upravo je nebo postala granica. Hrvatski broj jedan se prošetao protiv Berdycha, skinuo najvećeg u najboljem meču svoje karijere i na koncu Japanac nije mogao zagorčati Marinov ulazak među besmrtne.

U trenu je igrač preodređen za “250-ke“ postao zvijezda, šokirao teniski svijet, doživotno začepio usta svim kritičarima i vinuo se na teniski “Mount Everest“. Sav glamur kojeg je kasnije proživio Čilić bio je itekako zaslužen, a Čilića se počelo gledati drugim očima, pa je rani poraz u Šangaju doživljen kao vraćanje “starog“ Čilića.

Uvjerljivo najbolju sezonu karijere Čilić je potvrdio nedavnim osvajanjem Moskve, a potpuno zasluženo zaokružit će ju debitantskim nastupom u Londonu. Iako je zbog predostrožnosti propustio Pariz, stanje Čilićevog ramena nije na 100 % što je i sam potvrdio, no unatoč tomu Marin može/mora iskoristiti ranjivost Wawrinke i Berdycha i plasirati se u polufinale.

Wawrinka u London dolazi upitne forme

Švicarac koji je dugo vremena živio u sjeni svog poznatijeg sunarodnjaka, početkom godine jednako je kao i Čilić šokirao teniski svijet i sa sebe skinu vječnu sjenu. Najbolji meč karijere odigrao je u polufinalu Australian Opena izbacivši Đokovića, a potom iskoristio probleme Nadala i otišao do kraja te tako poslao naznaku novog teniskog poretka.

Od osvajača Grand Slama u ostatku sezone svakako se očekivalo puno više. Istina, u Monte Carlu je odigrao odličan turnir i podigao svoj prvi Masters 1000 trofej, no pitanje je koliko se Stanislas zadovoljio četvrtfinalima Wimbledona i US Opena.

Nevjerojatno zvuči podatak da je Wawrinka u Parizu ostvario prvu pobjedu još od US Opena. Ako izuzmemo nastup u Davis Cupu, Švicarac je na tri turnira u nizu ispadao u prvim kolima i to od igrača koji osim Simona nisu blizu svjetskom vrhu.

Prošle godine Wawrinka je u Londonu prošao skupinu i zaustavljen u polufinalu. S obzirom na trenutnu formu, taj doseg se trenutno čini prilično daleko. Njegovu ranjivost spremno će pokušati iskoristiti Čilić i Berdych.

Berdych je uvijek “tu negdje“

Tomaš Berdych vječno je “tu negdje“, oko ili u Topu 5 i slijedom toga je već petu godinu u nizu stalan sudionik završnog Mastersa. Dokazani igrač, konstantan, ali bez onog najvećeg rezultata, dakako osvajanja Grand Slama.

Najbliže tomu bio je 2010. godine u Wimbledonu. Skinuo je skalpove Federeru i Đokoviću, a onda ga je tada još uvijek na travi neranjivi Nadal svladao u tri seta i ostavio Čeha bez najvećeg uspjeha u karijeri.

Ipak, češki se tenisač itekako ima čime pohvaliti, iako taj rezultat datira iz davnih dana. Još prije devet godina osvojio je pariški Masters, a od tada su mu najveći rezultati bili naslovi u Rotterdamu, Pekingu i Tokiju.

Ove sezone s dva je naslova izjednačio 2012. godinu, a uoči nastupa u Londonu, forma se može okarakterizirati vrlo dobrom, pošto je u posljednjih mjesec dana igrao finale Pekinga, osvojio Stockholm, no ipak je morao strepiti do Pariza kako bi i matematički osigurao nastup u Londonu.

S obzirom na neprikosnovenost Đokovića u ovoj grupi, zajedno će s Čilićem i Wawrinkom u međusobnim okršajima tražiti kartu za polufinale čime bi izjednačio svoj najbolji rezultat iz 2011. godine.

Federer u lovu na sedmi naslov

Prošle godine uslijed najgore sezone velike karijere u kojoj je kao i u onoj 2001. godine (premijerni naslov u Milanu) osvojio jednu titulu, dobar dio teniskog svijeta ga je otpisao, govorio kako je vrijeme za častan oproštaj od tenisa i odlazak u mirovinu.

No veliki Švicarac je ponovno procvjetao, angažirao Edberga za trenera, počeo pokazivati tenis kojeg je dugo godina igrao kao “onaj s drugog planeta“ i Federer je na iznenađenje mnogih, ali ne i sebe samog, još uvijek u utrci za broj jedan na kraju kalendarske godine.

S obzirom na 33 godine, 79 ovosezonskih mečeva ove godine kao i pet naslova koji su mu drugi najbolji rezultat još od one najplodonosnije ere sigurno je rezultat vrijedan divljenja. A moglo ih je biti i više da nije bilo i pet poraza u finalima, a Federera vjerojatno najviše boli onaj na svetoj travi Wimbledona.

Sa šest titula na završnom Mastersu Federer je na prvom mjestu vječne ljestvice ovog natjecanja. Pamti i jedan poraz u finalu, a taj je jedno od najboljih finala ikada i već puno puta ispričana priča o Davidu Nalbandianu i njegovoj ribičiji.

Iako je Švicarac osvojio gotovo sve u svojoj karijeri, ostala je još jedna mala praznina. Naime, London će sigurno dobro doći za brušenje forme pred finale Davis Cupa s Francuskom čime bi Federer kompletirao svoju karijeru.

Uraganski finišem Murray stigao do Londona

Član “Velike četvorke“ ili na korak do “Velike trojke“? Polemike se mogu voditi, a moje je mišljenje kako je boravak izvan Topa 10 ipak preveliki uteg koji ide na stranu već prije formirane trojke, iako Škot ima dva Grand Slam naslova u svojoj karijeri i još “bezbroj“ Mastersa.

Prevelika stvaralačka pauza, uzrokovana dijelom i ozljedom leđa, odrazila se na renking Andyja Murrayja u ovoj godini i Škot je morao orati i kopati kako bi uhvatio posljednji vlak za London. Vjerojatno se ni sam ne sjeća kada je posljednji puta igrao šest tjedana u nizu, ali isplatilo se.

Poslije Wimbledona prošle godine, Murray je sve do Shenzena čekao svoj novi naslov,a do njega je, kao i u Valenciji stigao, na nevjerojatan način, no nećemo Tommyju Robredu stavljati dodatnu sol na ranu.

Što se tiče nastupa na završnom Mastersu, Murrayjeva priča je krenula još u Šangaju, ali nikad se nije uspio približiti naslovu. Tri je puta zaustavljen u polufinalu, a u izjednačenoj skupini kakva je ova morat će se dobro potruditi kako bi izborio minimalan cilj.

Nishikori debitira u Londonu

Zanimljiva je teniska priča Keija Nishikorija. Još kao 14-godišnjak stigao je u SAD, na Floridu kod Nicka Bollettierija i to, skoro pa doslovno, bez da je znao prozboriti riječ engleskog jezika, no to nije spriječilo Nishikorija da desetak godina kasnije postane najbolji azijski tenisač u povijesti.

Kolika je zvijezda postao u svojoj zemlji pokazuje i to što se za njegove mečeve u Tokiju tražila i karta više, a kako i ne bi kad su Japanci, odnosno Azijci još od Paradorna Srichapana čekali veliko tenisko ime. Nishikori je postao prvi azijski Grand Slam finalist i sudionik završnog Mastersa čime je debelo nadmašio zlatno razdoblje svog sunarodnjaka Shuze Matsuoke koji se vinuo do 46. pozicije.

Hrvatska je javnost dodatno upoznala Nishikorija u finalu US Openu koji će nam, naravno ostati u najljepšem mogućem sjećanju. Bila je to, kako neki vole reći, osveta za Nishimuru, no protiv maestralnog Čilića ni Japanac nije mogao, iako je dva dana ranije sredio Đokovića.

Još 2008. Nishikori je uzeo svoju prvu titulu, a četiri je godine morao čekati do svoje druge, da bi mu ove godine osvajanje naslova postala prilično uobičanjena stvar. U svom debiju na Mastersu neće imati lagan zadatak i bit će zanimljivo vidjeti što može napraviti japanski tenisač.

Raonić sposoban iznenaditi svakoga

I treći debitant u Londonu. Kanađanin crnogorskih korijena s tri se godine iz Podgorice preselio u Kanadu i, kako kaže, svoj teniski uspjeh može zahvaliti zemlji u koju je stigao te je postao jedan od predvodnika novog vala tenisača.

Igrač s ovih prostora dodatno je pobudio zanimanje hrvatskih ljubitelja tenisa kada se zahvalio dotadašnjem treneru Galu Blancu koji ga je i trasirao do vrha te je ustoličio Ivana Ljubičića kao glavnog trenera i od manje stagnacije pod Blancom Raonić je postao igrač s imenom.

Sve je kenulo još 2011. i trećim kolom Australije, zatim prvim naslovom u San Joseu i finalom Memphisa i Raonić je u samo mjesec dana od 152. postao 37. tenisač svijeta, a nastavak lijepe priče je uslijedio prošle godine u Montrealu kada je prvim Masters 1000 finalom Raonić postao i član Top 10 društva.

Suradnja s Ljubičićem očito je bila pun pogodak i Kanađanin je u devetom mjesecu stigao i do rankinga karijere (šesto mjesto), a prošli tjedan i do prve pobjede protiv “Velike trojke“ i finala Pariza. Iako je Miloš bio u prilično nezavidnoj poziciji prije Bercyja, Ferrer je ostao kratak protiv Nishikorija koji je Raoniću otvorio vrata londonske O2 arene u kojoj bi trebao imati što za reći.