Neslavan završetak Mastersa koji to i nije bio

Trebala je to biti kruna uzbudljive teniske sezone, a pretvorilo se u “kamilicu“. Trebala je to biti i 37. epizoda epskog okršaja, kao i prvi put da se u finalu završnog turnira sastanu dva oca, a pretvorilo se u egzibiciju. Roger Federer nije mogao protiv Novaka Đokovića. Bolna leđa su bila preveliki uteg švicarskom maestru koji je obučen u pulover skupio snage izaći pred šokirani londonski auditorij i priopćiti im svoju odluku: “Žao mi je što sam ovdje ovako obučen, ali nisam spreman igrati meč“.

Federera u petak sa Švicarskom u finalu Davis Cupa čeka njegova kruna sezone i svjesno nije htio riskirati s pogoršanjem ozljede, iako su fizioterapeuti pokušali sve. Opravdano? Tenisač kojemu pet pobjeda nedostaje do brojke od 1000 pobjeda u Open eri ne zaslužuje ni riječ bilo kakvog prigovora jer nikada(!) u karijeri nije predao započeti meč, a na ovaj način kao u finalu, dakle bez borbe prije meča, predao je do nesretne nedjelje samo dva puta. Bilo je to prvi put 2008. godine u četvrtfinalu pariškog Mastersa protiv Jamesa Blakea, a posljednji 2012. godine u polufinalu Dohe protiv Jo-Wilfrieda Tsonge.

Đokovićeva četvrta titula i treća u nizu

Đoković je tako najlakše do sada stigao do svoga četvrtog naslova na završnim turnirima, a trećeg u nizu srušivši tako Lendlov three-peat kojeg je umirovljeni češki tenisač ostvario još kada se Đoković tek rodio, u razdoblju od 1985. do 1987. godine. Posljednji puta Đoković je u Londonu poražen još 2011. u posljednjem kolu skupine od svog sunarodnjaka, već pomalo zaboravljenog, Janka Tipsarevića i od tada je nanizao impresivnih 14 pobjeda u O2 areni koja će sljedeće godine ući u svoju posljednju godinu ugovora o organizaciji Mastersa.

Jasno, ni sam Đoković nije bio presretan takvim razvojem događaja, publika je iščekivala spektakl, a na kraju se morala zadovoljiti egzibicijskim susretom srpskog tenisača i Andyja Murrayja kojeg su organizatori nazvali dok je potonji uživao u svom hobiju i rušio rekorde u Mario Kartu na Nintendu, a uzgred rečeno, Đoković je s 8:5 ostvario pobjedu protiv zaigranog Škota.

“Žao mi je što se Roger ozlijedio. Da je mogao, siguran sam da bi izašao na teren. Želim mu brz oporavak i puno sreće u predstojećem finalu Davis Cupa. Nisam od onih igrača koji će se radovati pobjedi ostvarenoj na ovaj način, ali ovaj trofej je kruna cijele sezone“, korektan je bio Đoković čija je dominacija posljednjih tjedana okrunjena velikim naslovom. 31 uzastopna pobjeda pod krovom. Brojke sve govore.

Federer i Đoković rušili rekorde

Po čemu ćemo pamtiti ovogodišnji Masters? Reći će neki, kakav turnir, takav završetak. Osim po neodigranom finalu, što se prvi puta dogodilo na ovim turnirma još otkako je cijela priča krenula 1970. godine u Tokiju, pamtit ćemo rezultatski neuzbudljive, jednosmjerne i jednosatne mečeve u kojima je publika, koja je za ulaznice plaćala od početnih 100-njak funti sve do prosječne hrvatske plaće, trebala uživati, no dvojica su tenisača, uz iznimku jednog do jednog i pol meča, privatizirala susrete grupne faze.

Federer i Đoković rušili su rekorde, pa je tako prvi igrač svijeta najprije Marina Čilića pomeo za, po službenom vremenu, 56 minuta i 42 sekunde što je bio najbrži meč ikada u Londonu, a potom je nekoliko dana kasnije Federer uništio Murrayja za 37 sekundi manje kada se potonji spašavao da se na “biciklu“ ne provoza do obližnje rezidencije u Londonu. Također, osim vlastitih “blietzkrigova“, prvi i drugi tenisač svijeta nisu bili previše darežljivi, pa su tako obojica nadmašili McEnroevih (1978.) i Lendlovih (1989.) 14 izgubljenih gemova u grupnoj fazi. Federer ih je izgubio 13, a dominantni Đoković svega devet. Uz to Federer je i protiv Raonića postao vlasnik najkraćeg tie-breaka u povijesti (7:0), a od 2004. vlasnik je i najdužeg. Marat Safin je u Houstonu protiv Švicarca dobio 18 poena, ali je ostao bez seta.

Ostatak društva izgledao je ispuhano na terenu, kao da je prije vremena završio sezonu. Osam najboljih tenisača u godini, a kako je netko slikovito prokomentirao, šestorica su igrala kao da su kroz nagradnu igru dobila čast nastupati u Londonu. Četvrti tenisač svijeta prvom je uzeo tri gema, šesti drugom jedan, i tako dalje, i tako dalje.

Polufinala su konačno donijela i malo uzbudljivosti. Najprije je Kei Nishikori nedodirljivom Đokoviću oduzeo set, da bi publika konačno dočekala ono što je čekala cijeli tjedan. Švicarski klasik između Federera i Stanislasa Wawrinke nadoknadio je valjda sve propušteno proteklih dana. S dva sata i 48 minuta trajanja bio je to treći najduži meč u Londonu. Četiri meč lopte je spasio stariji Švicarac i treći put ove sezone pokazao da mu takvo što nije strano (pet spašenih protiv Leonarda Mayera u Šangaju te dvije protiv Gaela Monfilsa na US Openu).

Ozljeda je tako spriječila Federera da ponovi dva i tko zna koliko već nevjerojatnih ostvarenja u svojoj karijeri. Naime, najveći svih vremena je 2003. godine na završnom Mastersu u Houstonu protiv Andrea Agassija spasio dvije meč lopte. I otišao do kraja. U Šangaju je 2006. protiv Andyja Roddicka spasio tri meč lopte. I otišao do kraja.

Čilićev debi za zaborav, veliki rezultat Dodiga i Mela

Još od 2006. godine Hrvatska je s povećim zanimanjem popratila ovaj Masters. Prije osam godina Ivan Ljubičić je predstavljao Hrvatsku u pojedinačnoj konkurenciji ostvarivši tada i jednu pobjedu protiv Davida Nalbandiana, a novopečeni teniski besmrtnik Marin Čilić je popevši se na “teniski Mount Everest“, kada je senzacionalno osvojio US Open, izborio svoju premijeru među elitom. I nije se proslavio. Nakon ždrijeba pojavila su se određena nadanja da Marin može doseći barem polufinale, ali Čilić se tomu nije ni približio, iako je je čak i nakon kriminalna dva uvodna nastupa još uvijek bio u igri, istina nerealnoj. Protiv Wawrinke u posljednjem meču na turniru Čilić nije uspio izboriti ništa više osim časnog poraza.

Očito je da Marin nije bio pravi. Ruka, glava ili nešto treće spriječavalo ga je da pokaže što zna, da pokaže tenis kojim je pokorio teniski svijet. Jasno, nakon viđenog postavlja se pitanje koji je “pravi“ Čilić. Ovaj iz Londona sigurno nije, a je li onaj iz New Yorka, to nam Marin još nije potvrdio, iako nije prošlo puno vremena, a odgovor će zasigurno stići u sljedećoj godini, godini dokazivanja Marina Čilića kao Grand Slam pobjednika što će pokazati sliku o pravom Čiliću s čime se složio i Ljubičić: “Mislim da ćemo pravi odgovor saznati nakon 12 mjeseci“.

Obraz Međugorja osvijetlio je Čilićev kum. Ivan Dodig sa svojim je partnerom Marcelom Melom odigrao turnir kojemu je samo malo sreće u tie-breaku trećeg seta finala nedostajalo da se nazove turnirom iz snova.

“Čudno je da nismo osvojili nijedan turnir ove sezone, a ovdje smo došli do finala“, rekao je Dodig nakon finalnog okršaja. Braća Bob i Mike Bryan sa 102. titule naspram jedne Dodiga i Mela. Favorit je bio jasan, no parovi su čudnovati. Uostalom, upravo su Hrvat i Brazilac lani na svojoj premijeri svladali braću, no popularni Meldig je iskoristio svoju subotnju polufinalnu sreću.Najbolji par svih vremena polako postaje kost u grlu hrvatsko-brazilskog para. Ispriječili su se u finalu Wimbledona prošle godine, a evo sada i u Londonu, no zadovoljstva ne smije manjkati.

”Tužan sam jer smo izgubili, ali igrali smo protiv najboljeg para na svijetu. Moramo biti i ponosni na ovaj rezultat”. Jasno da moraju. Rezultat koji je Dodigu i Melu najbolji ove sezone.

Davis Cup i IPTL za kraj

Teniska sezona službeno još neće završiti. Od petka do nedjelje kulminirat će finalom Davis Cupa između Francuske i Švicarske u Lilleu gdje će upravo Federer loviti naslov kojim bi zaokružio svoju najveću karijeru. Osim toga, za desetak dana kreće i novoosnovana International Premier Tennis League u kojoj će, osim svih najboljih tenisača i tenisačica svijeta, zaigrati i Čilić kao i trener mu Goran Ivanišević u ekipi naziva UAE Royals. Većina najboljih se bunila protiv duge i naporne sezone, tražila kraću, a sada imaju snage, volje i motiva zabavljati azijsku publiku. Po kuloarima se pričalo i o milijun dolara po nastupu najvećim zvijezdama, stoga...