Vrijeme je da Marin Čilić podsjeti na njujorške dane

Indian Wells, Barcelona, Monte Carlo i Madrid. To su četiri turnira na kojima je ove sezone nastupio prvi hrvatski reket Marin Čilić. I tražio zagubljenu formu i igru. Negdje još od Moskve u listopadu. Učinak skroman. Da nije bilo četvrtfinala Monte Carla trebalo bi izvući i neku negativniju riječ. Tek sedmog (ujedno i najbolji rezultat na mastersima) u karijeri što ga još uvijek drži u jedva pozitivnom omjeru na turnirma serije 1000 od 63-61. Što je dobar materijal za neku buduću temu.

Rame nije dalo igrati

Rođeni Međugorac propustio je prva dva i pol mjeseca sezone. Problemi s ramenom iz završnice prošle godine nisu jenjavali, zapravo sve je postajalo pomalo i zabrinjavajuće. Povratak je trebao biti u Brisbaneu, pa na prvom Grand Slamu sezone u Melbourneu, a dogodio se u Indian Wellsu. U prvih 60 dana prošle sezone Čilić je skupio 910 ATP bodova koje nije mogao braniti, no ogromni njujorški kapital mu i dalje omogućava život u elitnom ATP društvu. Pitanje je samo do kada će bez novog pravog rezultata taboriti tamo. Brzo će US Open i misija obrane (dijela) tog kapitala. Pad bi mogao biti vrlo surov.

Sam Čilić je povratak u kalifornijskoj pustinji proglasio preranim. Vidjelo se to i u igri koju je i sam najbolje opisao: „Osjećao sam se još uvijek malo ukočeno. Uvijek kada se vraćate na teren malo vas sve boli”. Ta se bol ponovno oglasila. Čilić je otkazao Miami, ali više iz mjera predostrožnosti.

U Monte Carlu je uslijedio novi povratak, točno mjesec dana nakon prvog preranog. I tu je igra bila daleko od one njujorške s kojom se sada rade poveznice svakog Čilićeva nastupa. Protiv povratnika Floriana Mayera to nije izgledalo ništa znatno drugačije od Indian Wellsa, s tom razlikom što je ishod bio pozitivan, dok je protiv još jednog povratnika, Francuza Jo-Wilfrieda Tsonge, to izgledalo bolje. Dosta bolje, ali ne toliko da bi Čilić bez susprezanja izjavio: Pobjeda protiv Tsonge visoko je na ljestvici mojih najboljih mečeva na zemlji”, čime sam osobno ostao dosta iznenađen jer je bilo daleko boljih Člićevih “prašnjavih” izdanja. No, ako sam Čilić tako kaže, onda ne treba tražiti daljne argumente “protiv”.

Samo 24 sata kasnije u četvrtfinalu s Novakom Đokovićem Čilić se ponovno transformirao u Čilića iz prvog kola. I onog kalifornijskog. Što se protiv najboljeg svjetskog tenisača kažnjava onako kako je Čilić prošao. S tri osvojena gema što je za jednog Grand Slam pobjednika svakako porazno, bez obzira u kakvom se stanju nalazio i on i protivnik. Ali i to je, s obzirom na prezentaciju, bilo k'o kuća.

Estrella jedini pravi kiks

Ako ništa drugo, prvim monegaškim četvrtfinalom u karijeri Čilić je mogao zajašiti val pozitivnog duha koji se samo pet dana kasnije neugodno razbio o katalonske stijene Sredozemnog mora podno Sabadella. Poraz od dominikanskog, „do jučer“ anonimnog, veterana Victora Estrelle ponovno je otvorio neka pitanja na koja je Čilić dao jednostavan odgovor: „Uvjeti mi uopće nisu odgovarali i bilo je vrlo teško kontrolirati lopticu”, ali i oštro podvukao: “Ovakve stvari mi se ne smiju često događati”.

Nakon što je u prvom kolu madridskog Mastersa konačno pustio ruku, iako se to prije svega odnosi na drugi set protiv nadolazećeg Jirija Veselog, i podsjetio na Čilića kojeg želimo gledati, moram priznati da sam s dozom nestrpljenja čekao meč s Fernandom Verdascom. Nije sramota izgubiti od nekada sedmog igrača svijeta, kao što nije bila ni od Juana Monaca, na koncu ni od Đokovića. Uostalom, Španjolac je ove sezone već „skinuo“ Rafaela Nadala, no ništa ne može isprati dojam kako je Čilić trebao, odnosno morao pobijediti u tom meču. Jednostavno zato što je bolji igrač i kada nije u pravoj formi.

No nešto Čiliću nije dalo da završi meč. Verdascove su šavove držale tek minijaturne niti konca koje je Čilić dvostrukom pogreškom kod 5:4 u tie-breaku drugog seta dodatno ojačao. Pitanje je naravno što bi bilo da se igrao „živi“ poen, no ranijih 5:2 i protivnik koji samo čeka završni udarac je preveliki propust za igrača Čilićeva kalibra.

Što se kasnije dogodilo, nije bilo teško pretpostaviti. Nije ni prvi ni zadnji put, iako bismo, dakako, više voljeli da je Čilić trećim setom demantirao sve i svakog tko je iz njegovog ugla posmatrao drugu dionicu. I očekivao konačan scenarij.

Vrijeme polako curi

“Nakon četiri-pet mečeva sigurno ću se osjećati puno bolje”, rekao je Čilić nakon poraza od Monaca u Indian Wellsu. Iz matematičke perspektive Čilić je taj broj posljednjim mečem premašio. Pomaci su vidljivi, premda bi ti nastupi, uključujući dva madridska, zaslužila tek nekakvu trojku u odnosu na, opet se vraćamo, ono do sada još neponovljeno izdanje iz Flushing Meadowsa. Ili je to izdanje u New Yorku bilo “jednom u životu” što će neštovateljima tog uspjeha uvijek biti prvi izbor. Vrijeme je da Čilić na to sam postavi najbolju dijagnozu. Na rame ili nešto drugo se više ne može “kreditirati”.

Teniska sezona polako ulazi u svoj drugi dio, a Čilić još uvijek nije na pravi način upisan na tenisku mapu. Primjerice, lani je u Madridu upisao 25. pobjedu, sada tek treću. Usporedba možda i nije na mjestu kada se zna razlog, no svakako nije lagodno pogledati taj podatak. Dobra vijest za Čilića je što do četvrtfinala Wimbledona ne brani velik broj bodova, pa je i to prilika da do tada napravi i ugrabi nešto konkretnije, pogotovo na Roland Garrosu. Da pokaže da je i on u igri. I, naravno, da u srpnju u All England Club ne dođe samo sudjelovati.

Goran Ivanišević nedavno je u svom stilu prokomentirao razvoj situacije: „Ako Marin ostane zdrav i pun samopouzdanja, ne vidim zašto ne bi osvojio Wimbledon”. Zdrav je, nedostaje druga riječ – samopouzdanje. No odmahivali smo rukom i na onu: “Ako je mogao Wawrinka…”, stoga se ni na ove Ivaniševićeve riječi ne smije tek tako odmahnuti.