Međugorski i hrvatski fenomen

Ni nakon devet mjeseci jedna je mala zemlja poput Hrvatske dobila novog Grand Slam pobjednika, štoviše jedno malo i svjetski poznato mjestašce po imenu Međugorje. Doduše, ne u pojedinačnoj konkurenciji, već u onoj parova. Je li i zato ono što je u predvečerje pariške subote napravio Ivan Dodig manje vrijedno? Činjenice kažu da su novog teniskog besmrtnika pri povratku iz Pariza na aerodromu u Dubrovniku dočekali tek lokalni novinar(i) i – slučajni prolaznici, turisti. A hrvatski novinski stupci puni su Barcelone i Juventusa, Hrvatske i nebitnog Gibraltara već danima.

Roland Garros morao se jednom dogoditi

Danima u kojima je Ivan Dodig ispisivao nove stranice povijesti hrvatskog tenisa. Što god rekao ili mislio, to je nepobitno. I ne samo tenisa, već i sporta u cijelini. Postao je prvi Hrvat nakon Nikole Pilića (US Open 1970.) koji je osvojio Grand Slam u konkurenciji parova sa svojim partnerom iz Belo Horizontea Marcelom Melom (zvanom Žirafa zbog svoja 203 centimetra) čime je ova hrvatsko-brazilska kombinacija ubrala najveći plod četvergodišnje suradnje. Prije 77 godina to je napravio i Zagrepčanin Dragutin Mitić, ali ne s partnerom, već s partnericom, Francuskinjom Simone Mathieu.

Vratimo li film unatrag, sve je za Dodiga i Mela krenulo još u ožujku 2012. godine. Kao i sve suradnje u začetku, ni ova nije mogla proći bez popratnih pitanja i nedoumica. Bilo je to u Memphisu i na neki način naznaka da bi to moglo potrajati i da bi vrijedilo ustrajati u tome. Finale koje im je pobjeglo u super tie-breaku. Također, brojke i brojevi kažu da je sve do srpnja sljedeće godine taj dvojac čekao na novo finale. A ono najveće od najvećih. Ono vimbldonsko koje su im pred nosom uzela, pogađate, braća Bob i Mike Bryan, par koji je, bit će onih i koji se neće složiti zbog onog što su činili svojedobno Australci Todd Woodbridge i Mark Woodforde ili poznatiji kao The Woodies, najveći svih vremena. Koji je manje od dvije godine kasnije morao stisnuti ruku i čestitati boljima. Finala se ne igraju, nego se osvajaju. Osvojili su Dodig i Melo svoje tek treće takvo iz devetog pokušaja uz ako ne najbolji, onda jedan od najboljih zajedničkih mečeva. Bila je to utakmica u kojoj je jednostavno moralo završiti tako kako je završilo. Netko je to s visoka naredio.

Međugorsko čudo

Sve je to Dodig napravio u trenutku kada njegova karijera u singlu ide slobodnim padom. Ne, nije zapustio niti će zapustiti singl iako će uskoro zakoračiti i u četvrto desetljeće života i iako nije onako nisko kao krajem svibnja rangiran bio još od listopada 2010. Jednostavno, ozljeda leđa došla je u najgore vrijeme prošle sezone, jer valjda je svako vrijeme najgore, i Dodig se zagubio. Ovaj Roland Garros mogao bit biti novi početak. Jer to je potvrda da Dodig vrijedi puno, puno više nego što suhe brojke govore.

Za one koji ne znaju, premda je takvih vjerojatno u velikoj manjini, Ivan Dodig je iz Međugorja, malog hercegovačkog mjesta koje broji tek nešto više od 4000 stanovnika i koje je svijetu prvo i jedino poznato po ukazanju Djevice Marije. Iz istog svetog mjesta je i Marin Čilić koji je prije spomenutih devet mjeseci osvojio US Open. Dodig i Čilić su i vjenčani kumovi, prijatelji od malih nogu. Nisam detaljnije istraživao postoji li jedan slučaj sličan ovome, da tako malo mjesto i dvije obitelji „kapija uz kapiju“ u manje od godinu dana stvore dva Grand Slam pobjednika, ali ovaj je definitivno jedan od raritetnijih i jedan od posebnijih. Međugorski fenomen to je.

“Prvo što sam napravio zahvalio sam se međugorskoj Gospi i dragom Bogu što nam je podario taj talent da možemo uživati u onom što najviše volimo Marin i ja i možemo biti samo zahvalni na tom daru“, opisao je Dodig novo međugorsko čudo.

Hrvatski fenomen

Dodiga ni u Međugorju nisu dočekali Thompson i Mate Bulić ni kolona motociklista. Dočekala ga je samo najuža obitelj. Tu se dijeli najveća radost. Skromnost je vrlina, kažu. Glavnu temu jutarnjih i popodnevnih ispijanja kava dijelio je s papom Franjom, kako kod koga. Istina, Dodig i Pariz nisu niti će i kod jednog Hrvata izazvati emocije kakve su izazvali Čilić i New York i pogotovo Goran Ivanišević i London prije 14 godina, ali da će se većina „društvenjaka, više radovati, i to nije nategnuta teza, tomu što je Novak Đoković ostao bez Roland Garrosa, odnosno da većina sreću dijeli sa Stanislasom Wawrinkom, definitivno je nekakav znak. Ili da nakon pojedinačnih Grand Slamova Čilića i Ivaniševića, koji su valjda jedini na cijeni, ovaj u parovima nema vrijednost ili je Hrvatska sita i naviknuta na sportske uspjehe. Ili možda, pak, ima nešto i u Dodigu koji, skroman kakav je, nikada nije bio blizu srcu prosječnog Hrvata, a možda nešto i u Davis kupu, natjecanje koje je Dodig u nekoliko navrata propustio, što se većini nije svidjelo. Da je mogao, igrao bi sigurno, kao što je najavio da će igrati i dalje. Hrvatski fenomen to je.

U redu, ne treba očekivati da francuska verzija Davida Lettermana pozove Dodiga u svoj show. Nije ni bilo u krajnju ruku za očekivati da će se probiti na naslovnice kraj Ivana Rakitića i Ivana Balića, ali da je zaslužio nešto više od marginalnih novinskih tekstova uz popratnu izjavu koje ishlape nakon 24 sata i treći-četvrti red televizijskih vijesti, to jest. Tko ne valja? Mi kroničari ili oni - uspjesi hrvatskih sportaša?

Svejedno, ostat će upisano da je Dodig malo Međugorje učinio i sportskim centrom jer bit će onih koje će znatiželja osim svetišta vući i za pogled gdje to žive „tamo neka“ dvojica kumova koji su Grand Slam pobjednici. Ivan Dodig to je uspio radom, jer talent je ionako samo desetpostotna garancija, iako se kasno počeo probijati pod tenisko sunce. Probio se kao Grand Slam pobjednik. To mu se nikada neće moći osporiti.