NBA Hall of Fame: Lenny Wilkens - velikan na parketu i pokraj njega

Jedan od onih za koje nitko ne može poreći da mu je mjesto u Kući slavnih je Lenny Wilkens. Većina ga pamti kao odličnog trenera koji je osvojio prsten NBA prvaka, ali i četiri puta kao trener sudjelovao na All-Star susretu. Doseg koji ga drži visoko u povijesnim knjigama je broj pobjeda tijekom karijere. Wilkens je u mirovinu otišao s 1332 trenerske pobjede i te 2005. godine još uvijek je bio trener s najviše pobjeda. Kasnije ga je prestigao Don Nelson, ali Wilkens i dalje drži veliko drugo mjesto.

Ono po čemu također ostaje zapamćen je i rijetka činjenica da je trenirao sve klubove u kojima je nastupao kao igrač. Seattle i Portland bili su prvi klubovi koje je trenirao, u tih prvih pet sezona bio je blizu ulaska u doigravanje, ali nijednom nije uspio. Međutim nakon što se 1977. godine vratio u Seattle iz Oregona, svaki klub kojeg je trenirao, odveo je barem jednom do doigravanja.

Rođen i odrastao u Brooklynu, Wilkens je s majčine strane imao irske krvi, međutim nije bio jedan od onih temperamentnih likova na terenu. Primjeran student, a kasnije i igrač i trener, bio je omiljen, a osam godina bio je na poziciji potpredsjednika Udruge NBA igrača.

Nakon što je diplomirao na Providenceu 1959. godine, St. Louis Hawksi izabrali su ga na NBA draftu sa šestim izborom prve runde. Od igrača koji su završili u Kući slavnih, ispred njega bili su samo Oscar Robertson i Jerry West, a Wilkensova želja da ga kao trećeg izaberu "njegovi" New York Knicksi, nije se ispunila.

Knicksi su se odlučili za Darralla Imhoffa, centra s Californije koji je u većem dijelu karijere bio tek solidan rezervni centar. Imhoff je na kraju ostao najpoznatiji po sudjelovanju u epskom nastupu Wilta Chamberlaina i njegovih 100 poena, a čovjek koji je na draftu bio ispred Wilkensa imao je ogromnih muka u tom susretu. Znakovita je bila njegova rečenica nakon što je zaradio jedan od prekršaja: "Zašto jednostavno dečku odmah ne upišete 100 poena pa da možemo kući", poručio je sucima ni ne sluteći da će se upravo to dogoditi.

Knicksi su uzeli Imhoffa jer su na Wilkensovoj poziciji imali All-Star igrača u Richieju Guerinu i očajnički im je trebao centar. Wilkens se tako nije vratio kući već je otišao za St. Louis u redove Hawksa.

Osam sezona nosio je dres Hawksa, prometnuo se među najbolje igrače lige i svake sezone igrao je u doigravanju, ali u finalu lige bio je samo jednom i to u rookie sezoni kada su bolji bili Celticsi.

Bez obzira što je bio prvo ime Hawksa i 1968. godine završio odmah iza Wilta Chamberlaina u izboru za MVP-a sezone, te godine uslijedilo je i veliko razočaranje. Hawksi su ga poslali u Seattle u razmjeni u kojoj je u suprotnom smjeru otišao novopečeni All-Star igrač Walt Hazzard. Do toga je došlo nakon što je franšiza prodana u Atlantu i nastale su određene nesuglasice oko njegovog produženja ugovora.

U Supersonicsima je odmah preuzeo dvostruku ulogu trenera i igrača. Sudbina je htjela da po prvi put u toj ulozi na suprotnoj strani ima Knickse u Madison Square Gardenu. Knicksi su te sezone krenuli po naslov prvaka, a Sonicsi su pregaženi sa 126:101. "Osjećao sam se užasno, kao u zoni sumraka", opisivao je prvo trenerko-igračko iskustvo Wilkens.

Međutim polako i s vremenom se priviknuo i vrlo brzo postao je jedan od simbola Seattlea. Upravo zato šokantno je zazvučala vijest kako je mijenjan u Cleveland Cavalierse 1972. godine nakon čega su Sonicsi pali i upisali 25 pobjeda manje nego pod Wilkensovim vodstvom posljednje sezone.

Igračku karijeru završio je u dresu Portland Trail Blazersa 1975. godine i tu je ostao još jednu sezonu nakon čega se vratio u Seattle, grad kojeg i danas naziva domom, čak i ispred New Yorka.

U Blazersima je jednu sezonu odradio kao trener-igrač dok je u drugoj bio samo trener. Mnogi vjeruju kako je upravo on udario temelje šampionskoj momčadi Portlanda koja je 1977. godine osvojila naslov NBA prvaka pod vodstvom Jacka Ramsayja, svega godinu dana nakon Wilkensovog odlaska.

Početak u Seattleu bio je sjajan, zamijenio je Boba Hopkinsa na klupi i upisao 11 pobjeda u prvih 12 utakmica. U finalu konferencije na drugoj strani stajali su aktualni prvaci Blazersi oslabljeni neigranjem Billa Waltona što je Wilkens iskoristio i odveo Sonicse u veliko finale. Tamo su bolji bili Washington Bulletsi, no nije se dugo čekalo na prvi naslov.

Godinu kasnije uzvratio je Dicku Motti za poraz u tom finalu i dominantno stigao do naslova NBA prvaka. "Obrana uvijek pobjeđuje napad. Napad je kao vrijeme, dođe i prođe", rekao je nakon finalnog dvoboja Wilkens. Bulletsi su se uzdali u napadačku moć, ali Sonicsi su odveli seriju na svoj mlin i s 4-1 uzeli trofej.

Prva dva ulaska u doigravanje kao trener Wilkens je proslavio ulaskom u dva NBA finala gdje je uzeo jednu titulu. Zanimljivo, nakon toga samo šest puta do 2005. godine nije ušao u doigravanje, ali nikada više nije bio u NBA finalu.

Put ga je nakon osam godina u Seattleu odveo u Cavalierse gdje je bio do 1993. godine, zatim je sedam godina vodio Hawkse, tri godine Raptorse i na kraju Knickse.

6. siječnja 1995. godine prestigao je Reda Auerbacha i ubilježivši 939. pobjedu postao je trener s najviše pobjeda u povijesti NBA lige. Jubilarnu 1000. ostvario je 1. ožujka 1996. godine kao trener Atlante i to protiv svoje nekadašnje momčadi Clevelanda.

Uvršten je među deset najboljih trenera u povijesti lige i 50 najboljih igrača u povijesti lige. Nešto o čemu nije niti sanjao. "Košarku sam počeo ozbiljnije igrati dosta kasno. Igrao sam je tek godinu i pol u srednjoj školi i zatim četiri godine na sveučilištu. Upravo na posljednjoj godini po prvi put sam uživo gledao NBA utakmicu, bio je to dvoboj St. Louis Hawksa i Boston Celticsa za naslov prvaka, otišao sam s prijateljem i pomislio kako bih i ja mogao zaigrati na velikoj sceni."

Ne samo da je zaigrao, već je i ostvario fantastičnu karijeru. Nije imao jednostavan put, otac mu je preminuo kada je Lenny imao pet godina i morao je raditi kako bi pomogao majci. "Bilo je teško. Obožavao sam sport, ali svaki dan nakon škole morao sam na posao. Posao i škola ipak su bili u prvom planu. Bili smo siromašni, otac je preminuo od krvarenja čira što je danas 'sitnica', ali mi tada nismo imali novac i nije mogao dobiti ispravnu medicinsku njegu."

Wilkens je bio jedan od prvih igrača koji je tražio garantirani ugovor po dolasku u ligu. Hawksi su mu ponudili ugovor u visini od 8.500 dolara uz 1.500 dolara bonusa, pristao je, ali samo uz uvjet da ugovor bude zagarantiran i da se ne može jednostrano raskinuti.

"Bo sam vjerojatno najzeleniji igrač u povijesti lige. Vrlo malo sam znao o NBA-u, osim o Celticsima, o ostalima nisam znao ništa. Sjećam se kada sam igrao protiv Boba Cousyja kao rookie i uzeo mu loptu, a sudac je dosudio prekršaj, rekao sam mu da mi sigurno ne bi to napravio da sam zvijezda. Na to mi je sudac samo odgovorio kako je sva sreća da s tim nećemo imati problema."

Danas 78-godišnji Wilkens posvećen je humanitarnom radu u svojoj fundaciji koja je osnovana kako bi djeca imala kvalitetnu zdravstvenu zaštitu i obrazovanje.

Aktivni košarkaški dani za člana stručnog stožera originalnog Dream Teama i jedinog u povijesti lige koji je među 10 najboljih trenera i 50 najboljih igrača u povijesti, su prošlost. Pomaže savjetima i uživa u zasluženoj mirovini.

FOTO: Kevin C. Cox / Getty Imges