Glas navijača: Čačić mora prilagoditi igru igračima koje posjeduje

AUTOR: K.B.

Euforični ističu da smo jedan od favorita za osvajanje medalje s obzirom na klubove u kojima nam igrači igraju. Spominju se vrijednosti igrača u milijunima eura i njihove velike igre u klubovima. No novčanice ne igraju na terenu, nego ljudi od krvi i mesa. Uostalom, nema li većina reprezentacija igrače u velikim klubovima? Kvalitetne pojedince imamo, ali tek trebamo dokazati da smo ekipa. Najbolji smo bili kada smo davali i posljednji atom snage za suigrača na terenu, kada smo požrtvovno uklizavali za svakom loptom, kada nismo bili sebični, kada nije bio problem sjediti na klupi. Trebamo biti svjesni da nam valja pričati na terenu, da trebamo biti ponosni, ali i skromni, puni poštovanja prema suparnicima. Treba biti svjestan objektivnih manjkavosti u našim redovima koje samo srce i pomno osmišljena ideja igre mogu nadoknaditi.

VEZA - KRILA

Kad pomislimo da naši igrači igraju u klubovima poput Real Madrida ili Barcelone, zaključili bismo da nam je suđeno da na Europskom prvenstvu odemo daleko. No razmislimo o tome koje uloge u momčadima imaju te naše vedete. Mateo Kovačić, Luka Modrić, Ivan Rakitić i Milan Badelj središnji su vezni igrači koji više-manje imaju zadatak proigravati druge igrače. Luka Modrić dobio je pod Zidaneom više slobode u igri, no dugo vremena u Realu imao je ulogu vodonoše, pogotovo u Mourinhovoj eri u kojoj je pretvoren u igrača sa smanjenim radijusom kretanja kojem je zadatak držati poziciju, mogli smo vidjeti njegova česta kratka dodavanja, često prema natrag. U Ancelottijevoj eri imao je zadatak držati balans između obrane i napada u sustavu 4-3-3 koji mu je omogućio više slobode u kreiranju igre. Modrić je hvaljen kao igrač koji orkestrira sredinom terena jednog Real Madrida gdje vješto i elegantno proigrava mega-zvijezde poput Ronalda, Benzeme i Balea koji su jedne od najvećih gol-mašina na zemlji. Kad takvog Modrića preslikamo u hrvatsku reprezentaciju, ispada lošijim igračem jer nogometni puk očekuje da igrač koji je zvijezda Real Madrida dribla suparničke igrače, zabija golove i sam rješava utakmice.

Luka Modrić nije takav igrač, on omogućuje drugim igračima da realiziraju svoj potencijal. Mnogi se sjećaju njegovih velikih igara u reprezentaciji kada ga je bilo po cijelome terenu. Možda će neobično zvučati, ali najsvestranije igre za reprezentaciju davao je dok je bio igrač Dinama i to na Euru u Austriji i Švicarskoj 2008. Sjetite se samo kako je igrao protiv Njemačke, igrao je napadački, imao potpunu slobodu u igri, znao je uputiti čak i opasan udarac glavom u okvir gola. Treba razumjeti da je u novije vrijeme u klupskoj stvarnosti gdje su neki drugi igrači bili veće zvijezde, navikao držati poziciju, čuvati leđa napadačkim velikanima.

Isto vrijedi i za Matea Kovačića koji s klupe čeka da uđe u Modrićeve kopačke kao njegov dvojnik. Rakitić je također savršen batler Messiju, Neymaru i Suarezu, čuva im leđa kao Modrić svojim bombarderima. U Hrvatskoj je dugo bio problem što smo imali puno klasnih kreativnih vezista koji su u svojim momčadima bili jedini takvi igrači. Rakitić je u svojoj Sevilli bio kretivac čiju su sporost i neekspozivnost nadoknađivali ostali brzanci i radilice u ekipi, a leđa mu je čuvao snagator M'bia. U hrvatskoj reprezentaciji nemamo svjetskog defanzivnog veznog koji bi rasteretio kreativce u vezi, nekoga poput srpskoga igrača Matića. Nismo imali ni napadačkog veznog igrača kojemu bi to bila prirodna pozicija, izuzev Rakitića koji je to znao prinudno igrati u Sevilli. Govorilo se o Sammiru kao jedinom veznom igraču pravih karakteristika za tu poziciju jer je polušpicu standardno igrao u klubu.

Do Perišića nismo imali nijedno brzo krilo. Sjetimo se da su Biliću jedno vrijeme krila igrali sporiji vezni igrači Rakitić i Kranjčar. Malo je koristi od toga da imaš više vrhunskih kreativnih veznih igrača, a nemaš igrača koji će im čuvati leđa, koji će odrađivati prljavi posao u defanzivi i one brže igrače koji će znati tražiti prazan prostor u napadu, na krilu ili na polušpici. To je kao da imaš u prvoj petorki pet vrhunskih NBA centara, a nemaš krila, beka ni playmakera. Srećom s vremenom su se ukazali neki mobilni igrači koji znaju igrati između linija. Imamo Brozovića koji zna tražiti prazan prostor, otvarati se uz puno pokretljivosti, a i kvaliteta šuta mu je na visokoj razini. On može igrati na svim pozicijama u veznome redu. Rakitića više ne moramo trošiti na krilima jer smo dobili brzanca Ivana Perišića i nadajmo se buduću zvijezdu Marka Pjacu. Iz nekog suludog razloga Niko Kovač je na krilu forsirao Ivicu Olića koji je imao potrebnu brzinu, ali ne i dribling, pas, šut i centaršut potreban za tu poziciju. Također, šteta je što je Ante Rebić ispao iz kombinacija za što je najvjerojatnije sam kriv.

OBRANA

Posebna priča ove Hrvatske je obrana gdje je ostalo neriješeno pitanje bekovskih pozicija. Uvijek su protivničke ekipe gradile napad preko naše lijeve strane. Sjetimo se kako su nas Englezi uništavali forsirajući stranu na kojoj su korišteni vezni igrači Pranjić ili čak Pokrivač. Zamislimo situaciju kada Modrić dodaje loptu lijevom beku gdje očekuje nekoga poput Realovog Marcela, a pojavi se Ivan Strinić koji je djelomično van natjecateljske forme i bez napadačkih navika ili dešnjak Vrsaljko koji tu poziciju ne igra. Strinić je srčan igrač, ali do sada mu je u igri falilo probojnosti u napadu i ono najvažnije – centaršut kakav je nekada Srna imao na desnoj strani terena. Trebalo bi ga ohrabriti da popravi taj napadački segment igre. Vrsaljko svakako zaslužuje biti u prvih 11 na tom lijevom beku ako će Srna biti na desnom jer je obrambeno i napadački kompletan igrač. No ostaje problem neuigranosti s momčadi na toj za njega krivoj strani terena s obzirom na jaču desnu nogu.

Srna je bio sigurna i neupitna snažna desna strana naše momčadi. Najbolje partije za reprezentaciju dao je kao desno krilo kada se i nadavao golova. Uz Modrića i Eduarda bio je Top 3 najvažnijih igrača reprezentacije. S vremenom je prebačen na beka, a s vremenom je okopnila i njegova snaga. Rjeđe se odlučuje na centaršut i rjeđe taj centaršut pogađa metu. Vrsaljko već sada može više dati, ali on će krpati lijevi bok ili će sjediti na klupi jer je kapetanu vatrenih ovaj euro labuđi pjev.

Pogledajmo situaciju sa stoperima. Hrvatska ima obranu koja ne spada u Top razine iako za Vidu i Ćorluku ne možemo reći da su loši igrači, daleko od toga. Ćorluka je u engleskoj ligi gdje se igra brz nogomet igrao veznog igrača u Manchester Cityju pa desnog beka u Tottenhamu i nije se govorilo da je spor, a sada kada je stoper, ostala mu je fina noga, ali i jedan veliki problem. Već ga godinama muče tetive što se vidi u njegovom trku i odlučnosti u skoku. Navodno je to jedan od razloga što je odbio Guardiolin poziv u Bayern želeći sačuvati zdravlje u manje napornoj ligi. Zbog nezadovoljstva izbornikovim neuvođenjem u igru u prijateljskoj utakmici, ostali smo i bez Lovrena kojemu zapravo nijedan izbornik nije do kraja vjerovao. A trebao je biti primjer modernoga braniča jakoga u skoku, dobrog pasa i velike brzine s iskustvom igranja u velikome klubu. No srećom tu je siloviti Vida koji je komplementaran stoper Ćorluki. Tu su još uvijek pouzdani i iskusni Schildenfeld i Tin Jedvaj, momak koji obećava, koji se nikoga ne boji i igra standardno beka u brzoj momčadi Bundeslige (Bayer Leverkusen).

NAPAD

Što se tiče čistih napadača, ni tu se nemamo čime pretjerano hvaliti, ali imamo svoje konje za utrku. Mandžukić može biti naša velika snaga, ali ako će igrati onako kako je igrao pod Juppom Heynckesom. To je bilo vrijeme kada mu je partner u napadu reprezentacije bio Ivica Olić kojeg je u svemu oponašao. Glavna snaga njegove igre bila je bespoštedna trka po velikom dijelu terena, bio je prvi stup obrane tadašnjeg Bayerna. Guardiola mu je pak usadio naviku stajanja pred suparničkim golom jer bi u igri davljenja protivnika pred njegovim golom njegov jedini zadatak bio ispružiti nogu ili pognuti glavu na savršen centaršut Robbena ili Riberyja. U reprezentaciji često zna biti slučaj da ih dobiva na kapaljku. Hrvatska treba Mandžukića koji ne drži poziciju nego trči po cijelome terenu uz što manje razgovora sa sucima. Kalinić je tu kao njegova idealna alternacija kada Mandžukić nema svoj dan, a možda bi mogao dobiti i prednost jer ne bih se kladio da je lošiji igrač od njega. Sasvim je drugačiji tip napadača Kramarić koji nam može donijeti preciznost i kvalitetniji završni pas u napadačkoj igri.

FORMACIJE

Opcija A

Nadajmo se da će izbornik Ante Čačić izabrati formaciju i sustav igre koji će sakriti naše mane i istaknuti prednosti. Mišljenja sam da bismo najbolje mogli djelovati u nekoj varijaciji formacije 4-4-2. U obrani bi u prvoj varijanti igrali Srna, Ćorluka, Vida i Vrsaljko, u veznome redu Perišić, Modrić, Brozović i Pjaca, a napadački dvojac bili bi Rakitić i Mandžukić. Dakle, Rakitića bih tretirao kao drugoga napadača s potpunom slobodom u igri i velikim radijusom kretanja. On bi mogao ulaziti duboko u sredinu i pomagati veznome redu, ali oslobođen velikih defanzivnih obaveza. Rakitić je dokazao da je strijelac, ima odličan šut s distance i zadnji pas prema napadaču. Rakitić ima problem igranja na poziciji defanzivnog igrača ako uz sebe nema veznjaka razbijača koji bi mu čuvao leđa. Isto vrijedi i za naše druge plemenite vezne igrače. Kod njega je to posebno izraženo jer ima slabiju startnu brzinu, nije eksplozivan i okretan, pa ga je lako proći. Postavljen više prema suparničkim vratima postaje opasnijim igračem.

Dva igrača u samom srcu veznoga reda bili bi Modrić i Brozović. Modrić najbolje funkcionira kada uz njega igra netko poput Nike Kovača ili Vukojevića. No kako takvoga nemamo, Brozović se čini dobrim rješenjem jer je agilan igrač, trkački maratonac. Protiv Italije se dobro slagao s Modrićem u veznome redu. Kovačić zasad još ne ulijeva dovoljno povjerenja u defanzivi, nije pokretljiv i iskusan kao Brozović koji postaje sve važnijim igračem vatrenih i koji u Interu savršeno surađuje s našim možda i najboljim igračem Perišićem. Zašto to zapravo ne bi bila formacija 4-2-3-1? Zato što bih želio da brzonogi Pjaca i Perišić imaju više defanzivnih zadaća, da pomažu veznome redu, da ne budu čisti krilni napadači kao Ronaldo i Bale koji često stoje i čekaju u napadu. Pjacina i Perišićeva zaštita u veznome redu omogućuju Brozoviću ili Modriću da igraju slobodnije prema naprijed. 4-2-3-1 formacija limitira defanzivne vezne igrače na držanje pozicija i obično to igraju dva razbijača dok je četvorka pred njima napadački dio ekipe.

U 4-4-2 (1-1) Modrić može biti komotan u igri, a to je ono što želimo, nekada je Modrić češće odlazio prema suparničkom golu jer su mu krilni veznjaci čuvali leđa – nekada Rakitić i Kranjčar, nekada Kranjčar i Srna dok su Kovač ili Vukojević bili dodatni osigurači u sredini. Izgledalo je to zapravo kao 4-1-3-2. Dakle, ideja je da Perišić i Pjaca budu više tretirani kao krilni vezni igrači, nego kao krilni napadači. Jedini problem s krilima je taj što i Perišić i Pjaca najviše vole igrati lijevo krilo. Perišić je objenog i igra bez problema oba krila, ali pitanje je nije li šteta našeg ponajboljeg igrača trošiti na „krivom“ krilu. No ostaje otvorena mogućnost da se Pjaca i Perišić križaju na krilima, da mijenjaju pozicije ovisno o situaciji na terenu.

Opcija B

Ako bismo pak išli uvažiti činjenicu da je Mateo Kovačić član Real Madrida s velikim inozemnim iskustvom i da je navikao igrati u reprezentaciji na velikoj smotri, mogli bismo njemu ustupiti mjesto u prvih 11 umjesto Marka Pjace. Mogao bi djelovati s Modrićem u sredini, a Brozović bi zauzeo poziciju desnoga krilnog veznog kojeg je znao dobro igrati u Interu. Možda nije superbrz, ali ima dovoljno motorike za uživjeti se u tu ulogu. Ulascima prema sredini terena omogućavao bi Srni ambiciozniju napadačku igru, dok bi s druge strane na lijevom krilu djelovao Perišić koji se na toj poziciji najbolje osjeća.

Opcija C

Trebalo bi razmisliti i o činjenici da nam glavni igrači veznoga reda u svojim klubovima već dugo igraju u 4-3-3 formaciji. No i Kovačić, i Modrić, i Rakitić najčešće igraju desnog veznog u trojci veznjaka. Kada bismo svu trojicu smjestili u vezni red, jednog od njih morali bismo žrtvovati na poziciji centralnog destruktora usidrenog pred braničima. Obično je riječ o visokom, snažnom igraču, ali pokazalo se da to ne mora biti tako. Barcelona ima visokog i stabilnog Busquetsa, ujedno finog veznjaka s odličnim pregledom igre, u Realu je to sada snažni razbijač Casemiro, no tu središnju defanzivnu veznu poziciju u 4-3-3 igrali su uspješno i Xabi Alonso, Toni Kroos i Andrea Pirlo iako nisu klasični destruktori. Od svih naših finih veznjaka najveći otimač lopti s defanzivnim karakterom i eksplozivnošću svakako je Luka Modrić. On je kadar igrati Kroosovu ulogu, samo pitanje je koliko gubimo ako ga žrtvujemo na toj poziciji. On je igrač koji daje ritam igre i traži slobodu na terenu u organizaciji napadačkih akcija pri čemu izmjenjuje brze duple pasove sa suigračima tražeći slobodan prostor. S njim bi pak na poziciji središnjeg defanzivnog veznog dobili na mirnoći pri iznošenju lopte jer dobro djeluje pod presingom i uvijek ima rješenje, a Kovačiću i Rakitiću bi time omogućili da igraju na svojim prirodnim pozicijama koje igraju u svojim klubovima. Naravno, Modrić bi lako mogao s njima izmjenjivati pozicije i kretati prema naprijed ako bi mu navedeni duo čuvao leđa. Tu je i Brozović kojem bih dao prednost pred Kovačićem u sredini ili bih ga postavio na Messijevu poziciju krilnoga igrača, ali s preporukom čestog ulaska u sredinu terena odakle može razigravati ili šutirati na gol. Čini se da bi izbornik Ante Čačić na poziciji zadnjeg veznog igrača rado vidio Milana Badelja, no pitanje je li dovoljno dobar igrač da istisne nekog drugog veznog igrača iz ekipe. Njegov manjak agresivnosti, statičnost i neokretnost mogu biti veliki problem kad nas druge ekipe s napadačkim brzancima kontriraju.

ZAKLJUČAK

Ovo su samo neka od promišljanja o hrvatskoj reprezentaciji pred Europsko nogometno prvenstvo, a završnu odluku donijet će izbornik Ante Čačić. Samo se nadam da neće filozofirati i izmišljati toplu vodu. Pravi treneri znaju postaviti igru koja odgovara igračima i tako ih rasporediti po terenu, jer treba im omogućiti situaciju što sličniju onome na što su navikli u svojim klubovima. U tome je majstor bio Vicente del Bosque koji je preslikao Barceloninu igru i igrače u reprezentaciju Španjolske uz dodatak igrača Reala i drugih velikih klubova.