Ponos i nakon poraza

Posao novinara je između ostalog brzo i kvalitetno reagirati, analizirati i dati osvrt na neki događaj u što kraćem roku i tu imati jasan stav i pokušati ga argumentirati. Ponekad vruće glave artikulacija toga i ne bude najbolja, neke stvari ostanu nedorečene i nije rijetkost da se jednostavno "jutro poslije" nađete u situaciji da preispitujete određenu misao ili rečenicu.

Ipak, na kraju dana morate riskirati, konkurencija je velika i žestoka, svatko se bori za svoje mjesto na ionako vrlo malom tržištu i bez obzira na "vruću glavu", nagomilan umor na kraju dugačkog radnog dana, morate iznijeti stav i pružiti čitateljima mogućnost da se uključe u raspravu.

Nakon susreta protiv Portugala takva reakcija je izostala. Svjesno. Planirana analiza prolongirana je za skoru budućnost kako bi se misli jednostavno posložile i pokušalo se pružiti što objektivniji stav. Osjećaj je i danas isti kao nakon tog susreta - tuga i razočaranost zbog preranog ispadanja reprezentacije koja je bila legitimni kandidat za finale, ali i ponos zbog načina na koji se Hrvatska predstavila svijetu.

U konačnici mi je ipak malo krivo što taj osvrt nije došao na red ranije, tijekom ova dva dana ispisano je toliko toga u stranim i hrvatskim medijima i koliko god se nadaš da će barem jednom i hrvatska javnost vidjeti ono što i svjetska, razočaraš se jer to nije moguće. No, ovo nije i neće biti nikakav obračun s onima koji su stvari vidjeli drugačije, uostalom svatko ima pravo na svoje mišljenje, jednostavno ostaje ta razočaranost. Da bi bio velik, čitan, podoban i pametan, moraš napadati, kritizirati i udarati, svaki drugačiji pristup čini te nezanimljivim i nakon dva dana odmaka i toliko takvih reakcija, pitaš se - ima li uopće smisla?

Ima - igrači to zaslužuju.

Najjednostavnije bi bilo razapeti Strinića, pozvati na otkaz Čačiću, par puta u tekst dodati i Mamića i misija bi bila ispunjena. Ali nakon što je Hrvatska odigrala četiri odlične utakmice, nakon što je igrala onako kako smo svi sanjali da može igrati, jednostavno ne želim.

Hrvatski put završio je prerano, u osmini finala protiv protivnika koji nije bio bolji i koji se nije trebao naći u četvrtfinalu. Porazom od Portugala kojeg NIKAD nismo gledali u ovakvom bunkeraškom i ziheraškom izdanju što je ogroman kompliment Hrvatskoj. Čačić ima pravo, Portugal se itekako uplašio Hrvatske, a imao je i razloga. Pragmatičan pristup i čekanje na pogrešku da je trebalo i 300 minuta nije nešto što se očekivalo. Bez obzira na upozorenja kako bi Santos mogao zatvoriti utakmicu i pokušati je učiniti negledljivom, nisam vjerovao da će Portugal biti baš tako bezopasan.

Hrvatska je imala kontrolu nad utakmicom, bilo je jedno razdoblje u kojem je ulaskom fantastičnog Renata Sanchesa (nemoguće je da taj dečko jednog dana ne postane jedan od najboljih igrača svijeta) Portugal nakratko preuzeo kontrolu, Hrvatska se tu povukla, ali to nije dugo trajalo.

Kao najveći prigovor Čačiću spominju se prekasne izmjene i tu se slažem. Kasne reakcije bile su njegov jedini problem, na žalost možda i ključan. U kasnijim analizama Čačić je branio Marija Mandžukića, ali Mandžo jednostavno nije bio pravi. Pitanje je je li uopće i trebao igrati tu utakmicu s obzirom koliko je vremena provodio na terapijama i što se sve činilo da ga se osposobi. Njegov nastup bio je veliki rizik, a držanje u igri praktički 90 minuta velika pogreška.

Kalinić je odigrao fantastičnu utakmicu protiv Španjolske, tu je bio i Kramarić, nije da nije bilo rješenja. Mandžukić jednostavno nije bio spreman za takav dvoboj, a da bi bio onakav kakvog ga poznajemo, mora biti na 100 posto.

Istina, Hrvatska je dominirala i bila je bolji protivnik, ali bio je potreban taj impuls s klupe kakav je pružio na primjer Pjaca svojim ulaskom. I sam Čačić kaže, nikada nećemo znati što bi bilo da su izmjene povučene ranije ili da nisu uopće bile povučene. Nikada nećemo znati. Kao što nikada nećemo znati što bi bilo da je ispravno dosuđen penal za Portugal kod prekršaja Strinića na Naniju ili što bi bilo da je Perišiću ušla ona lopta. Što bi bilo da se Strinić samo odmah počeo vraćati nakon neuspješnog driblinga ili što bi bilo da su Vidini udarci bili malo precizniji.

Hrvatska je navikla na traumatična ispadanja. Teško je nadmašiti onu Tursku u Beču, ovo je nekako bilo najbliže tome. U oba dvoboja Hrvatska je bila bolji protivnik i zaslužila je prolaz, ali sreća nije bila na njezinoj strani. Ipak, bečka trauma bila je veća jer je pogodak došao kao udarac mokrom krpom po glavi tek što si poveo i pomislio da si u polufinalu.

Hrvatska je u Austriji igrala odličan nogomet, predstava protiv Njemačke jedna je od najboljih u povijesti hrvatske nogometne reprezentacije, ali niti tamo nije igrala u kontinuitetu toliko dobrih minuta kao ovdje. Ako svjetski mediji, brojni nogometni velikani, igrači i treneri imaju puna usta Hrvatske i hvale je kao reprezentaciju koja igra najljepši nogomet na Euru, zašto se mi nakon Španjolske moramo praviti pametni i tražiti ono što nije dobro?

Ante Čačić od prvog dana na klupi reprezentacije je ismijavan i na meti javnosti. Na klupu je došao neočekivano kada se očekivalo neko puno zvučnije ime i nimalo mu u prilog nije išlo prijateljstvo s braćom Mamić. Ako ćemo potpuno iskreno, smatram da ovi igrači zaslužuju puno jače trenersko ime, ali ako ćemo opet potpuno iskreno, Čačić je taj koji je zaslužan zašto je reprezentacija ovako izgledala na ovom Europskom prvenstvu.

Uspio je vratiti dobru atmosferu u svlačionicu bez obzira na odstranjivanje Lovrena koji si je u velikoj mjeri sam kriv za to. Igrači su bili ujedinjeni, dao im je slobodu na travnjaku, ali i nitko ne može poreći da nosi zasluge za dobru igru. Ne razumijem tvrdnje da je persona non grata slagala Čačiću momčad i taktiku, a on samo glumio biljku. Da se dotičnog pitalo, siguran sam da bi barem Pjaca igrao od prve minute u sve četiri utakmice, a ne odradio jednu.

Kao što je očito pogriješio s kasnim promjenama u susretu protiv Portugala, treba i priznati da je odradio dobar posao u pripremama utakmica i posložio reprezentaciju da igra dobar nogomet. Ne dobar, nego odličan, Hrvatska nije ovako izgledala osam godina! Od te famozne Njemačke u Austriji, Hrvatska nije igrala tako kvalitetan nogomet.

Niti kod Bilića nakon Eura 2008., a pogotovo ne kod Štimca i Kovača. To ne treba nijekati i na to treba biti ponosan. Naravno, svi smo razočarani jer je osjećaj takav da je Hrvatska jednostavno morala biti među osam najboljih, ali nije se poklopilo.

Malo o igračima... Najveći naklon Dariju Srni. Kapetan je toliko puta bio osporavan, na pripreme reprezentacije došao je svjestan kako mu je otac u vrlo teškom stanju i igrao je svim srcem. Nakon obiteljske tragedije igrači nerijetko znaju na srce i želju odigrati veliku utakmicu, ali Srna nije stao na jednoj, on je cijelo Europsko prvenstvo odradio sjajno. Najavio je oproštaj, Čačić se nada ostanku, odluka kakva god bude, poštivat će se. Ukoliko ostane, bit će dobitak, ukoliko napusti reprezentaciju, tu je Vrsaljko koji već danas može igrati na njegovoj razini.

Svaka čast i Luki Modriću, motoru ove reprezentacije koji je igrom protiv Turske natjerao sve na noge i standing ovation. Luka s ovakvim nastupima podiže kvalitetu hrvatske reprezentacije za veliki broj postotaka. Na žalost, u Real Madridu ga koriste maksimalno, igrao je i poluzaliječen jer niti Real bez njega nije ista momčad i sve su češći problemi s ozljedama. Koliko god bile sitne, neugodne su i nadamo se da ga neće usporiti.

Ivan Perišić. Ako je netko bio spreman platiti za Raheema Sterlinga više od 60 milijuna eura, koliko onda košta Perišić? U Interu se sada lome, u Perišiću imaju fantastičnog igrača, ali i priliku za veliki transfer. Najveći europski klubovi pokazuju interes, igre na Euru maksimalno su mu podigle rejting. Perišić je igrač koji zaslužuje momčad koja će igrati otvoreno, u kojoj će imati prostora i slobodu i u kojoj će biti cijenjen.

Ne smijemo zaboraviti niti ostale, svi su dali svoj doprinos i svi su igrali nogomet sa srcem. Svi znamo kakva je atmosfera bila oko reprezentacije još prije mjesec-dva, svi su oni mogli komotno zahvaliti se na pozivu, odmarati uoči početka nove sezone i vratiti se na dobro plaćen posao u klubove. No nisu, nisu kao neki drugi iz raznoraznih razloga i izgovora izbjegavali doći i preuzeti odgovornost. Njihove suze nakon Portugala pokazale su koliko im je stalo i koliko su željeli tu pobjedu.

Došli su i danas smo ponosni na njih. I dan nakon ispadanja od Portugala pred zgradom su klinci u hrvatskim dresovima pokušavali oponašati one za koje su navijali proteklih dana. Ti klinci će se sjećati Modrića i Rakitića iz dresa reprezentacije, a ne Real Madrida ili Barcelone i to je ono zbog čega igrači mogu biti ponosni.

Svima koji su bili u Francuskoj, onima na terenu i oko njega, onoj ogromnoj većini na tribinama, hvala vam od srca. Portugal ćemo preboljeti, idemo dalje, budućnost je svijetla, talenata imamo napretek, a ovi igrači još uvijek nisu rekli posljednju riječ.