Hrvatska je gubila od boljih, ali kao domaćin tražila je više

Hrvatska nije ispunila cilj i nastup na Europskom prvenstvu kojem je domaćin, ne može se nazvati uspješnim. Upisana su dva poraza koja su je ostavila izvan polufinala, a na kraju se pokazalo kako je posebno koban bio onaj u Splitu protiv Švedske u susretu u kojem je Hrvatska, realno, imala više šanse nego što je imala protiv Francuske.

U tom dvoboju Šveđani su odigrali svoju najbolju utakmicu, ali bez obzira na to Hrvatska je puno u tome pomogla, nije na dobar način ušla u susret, nije imala potrebnu agresivnost i kasnije je samo uljepšavala dojam. Imala je fantastičnu podršku s tribina i dobro je rekao Hrvoje Horvat, sva ta velika podrška i prije toga dvije uvjerljive pobjede protiv Srbije i Islanda, nekako su uljuljkali sve i Šveđani su to ekspresno kaznili.

Kao da se u nekom trenutku zaboravilo da je ta utakmica iznimno bitna jer su se iz nje prenosili bodovi u drugi krug. Ta dva boda Hrvatskoj danas nedostaju i da je slavila protiv Šveđana, nitko ne garantira, ali možda bi bila polufinalist Europskog prvenstva.

Puno se uoči Prvenstva pisalo o dvoboju protiv Srbije, ali vrhunac hrvatskog nastupa bila je Norveška. Taj dvoboj odrađen je na najbolji mogući način s postojećim kadrom, Norveška je i protiv Francuske i Švedske pokazala koliko je dobra reprezentacija i da je Hrvatska na toj razini odradila i susrete sa Šveđanima i Francuzima, problema oko prolaza jednostavno ne bi bilo.

Na kraju je presudila psihologija, Hrvatska nije bila u glavi spremna za pravi nastup protiv Švedske i Francuske, u oba susreta počela se čupati kada je voda došla do grla i nije se iščupala. Nije bilo Domagoja Duvnjaka koji bi donio kvalitetu više i u obrani i u napadu, ali i bez njega je Hrvatska pokazala da može, ali može kada je potpuno psihički spremna i u utakmici.

Još uoči početka Prvenstva Lino Červar upozoravao je kako Hrvatska nije najveći kandidat za zlatno odličje i da ima reprezentacija koje su bliže tome. Tu je bio u pravu. Hrvatska je imala veliki plus u podršci s tribina, kako u Splitu tako i u Zagrebu, a jedina utakmica u kojoj je ta podrška na pravi način izostala bila je ona protiv Bjelorusije nakon dolaska u Zagreb. Navijači su nosili Hrvatsku i bili osmi igrač, međutim nedostajalo je više konstante u igri, u ponekim dijelovima susreta i agresivnosti koja je potrebna za onaj korak više.

Červar je znao kako Hrvatska nema individualnu kvalitetu kao Francuska, Njemačka, Danska, Španjolska koje su figurirale kao glavni kandidati za zlato, međutim ambicija je postojala što je i logično. Kao sportaš moraš doći na veliko natjecanje s visokom ambicijom, da ne govorimo o tome da je to posebno izraženo ako ste domaćin.

Izbornik je upozoravao i kako je problem što velik broj igrača nema željenu minutažu i ulogu u klubovima, jasno, tako je teško postići i održati optimalnu formu. Možda su zbog toga mogli imati više svježine nego neki izraubani igrači iz drugih reprezentacija, ali niti na tim ostalim igračima to se i nije tako osjetilo. Veći problem je što ako niste u optimalnoj natjecateljskoj formi s dovoljno minuta u nogama, ne možete postići i održati tako visoku formu kroz cijeli turnir.

Tu je Červar dijelom odradio dobar posao, Luka Stepančić i Marko Mamić napadački su na marginama u PSG-u i Kielceu, a ovdje su pružili veliki doprinos. Međutim neke stvari nisu najbolje štimale, ponovno se javio problem s vratarima koji nisu imali kontinuitet i nisu bili usklađeni s obranom.

Uoči Prvenstva Vlado Šola je spominjao brojku od 15-ak obrana po susretu, no samo jednom na cijelom turniru hrvatski vratari došli su do dvoznamenkastog broja i to u susretu s Norveškom kada ih je Stevanović skupio 15. Dodajmo tu još sedam bitnih obrana Stevanovića protiv Islanda te sinoćnjih Alilovićevih osam i to je to. Premalo, za veliki rezultat trebala je Šolina brojka, a ona je samo jednom dostignuta.

Vratari, naravno, ne mogu sve sami i ne treba očekivati baš čuda i razmišljati da će njihove obrane biti dovoljne. Potrebna je pomoć obrane koja će zatvarati svoj dio, spriječiti lagane šuteve, ali isto tako potrebna je i poneka ekstra obrana vratara, nekoliko skinutih šuteva koji bi podigli ostatak momčadi i podgrijali atmosferu. Vidjeli smo kako je to izgledalo protiv Norveške i Islanda, te obrane bile su prevaga, ali potrebno je na cijelom turniru biti na visokoj razini. Sa svega nekoliko obrana vratara jednostavno ne možete dobiti utakmicu. I na ranijim natjecanjima taj problem se javljao, a dogodio se opet.

Lino Červar od najvećeg dijela javnosti dočekan je s odobravanjem, ljudi su ga vidjeli kao stručnjaka koji će stvoriti rezultat kao što ga je stvorio s onom zlatnom generacijom. Neke igrače je vratio u reprezentaciju, napravio je dosta toga u pripremi, donio je i neke dobre stvari u hrvatsku igru, podignuo je neke igrače koji nisu bili u natjecateljskom ritmu. Međutim i griješio je. Nije psihološki dobro pripremio momčad za dvije vrlo važne utakmice, a protiv Francuza pogriješio je u vođenju utakmice.

Gledajući taj dvoboj i tvrdoglavo inzistiranje na igranju bez vratara iako je momčad u tim trenucima bila potpuno bez samopouzdanja i gubila je lopte kao na tekućoj vrpci, što je omogućilo Francuskoj niz laganih pogodaka na prazan gol, sjetio sam se dvoboja u Ligi prvaka između Rhein-Neckar Löwena i Celja. Nikolaj Jacobsen jednako tako je tvrdoglavo inzistirao na takvoj igri i Nijemci su prosuli ogromnu prednost koju su imali i doveli se u tešku situaciju (vratar Celja sam zabio tri gola). Ali nije odustajao iako je njegova momčad bila sve nesigurnija. Kada je i sam shvatio da to ne može proći i da mu prijeti neugodan poraz, odustao je.

Hrvatska je jednako tako izgubila ovaj dvoboj. Srljalo se iz pogreške u pogrešku, igrači su bili izrazito nesigurni u napadu strahujući u svakom posjedu od gubitka lopte, a što je strah veći, to su i pogreške češće pa se tako Hrvatska samo još više zakopavala. Upravo tu je Francuska stvorila visoku prednost i odlučila pobjednika. To se moglo i moralo izbjeći, s druge strane Dinart je vrlo rijetko koristio takvu opciju, imao je uigrane akcije na postavljenu obranu i nije bilo potrebe za ekstra igračem.

Dinart, ali i Kristjan Andresson imali su odgovor na svaku promjenu, ne samo obrane i taktike, već i na svaku promjenu igrača. Točno su znali i imali su plan kako svladati Hrvatsku. Kod hrvatske reprezentacije takvog plana uglavnom nije bilo i najviše se pouzdavalo u svoju igru i svoj nastup.

Ono dobro što je Hrvatska pokazala je da problema s krilima nema, uglavnom su bili na visini zadatka i rijetke su bile utakmice kada nisu reagirali kako je trebalo. Jasno je i da Marko Mamić treba biti prvi hrvatski izbor na poziciji lijevog vanjskog bez obzira što se s njim događalo na povratku u Kielce i hoće li ga Poljaci koristiti samo u obrani ili će mu pružati minute i u napadu. Kvaliteta Cindrića je općepoznata, Kopljar još uvijek može pomoći i biti alternativa Stepančiću koji uz malo više samopouzdanja izrasta u prvog desnog vanjskog reprezentacije.

Jasno je i da neki jako teško prate ovaj ritam i uz najbolju volju teško se nose s protivnicima. Međutim tu je još niz igrača koji mogu pomoći, a nisu se izborili za mjesto, uglavnom mladih igrača koji će u budućnosti biti važni. Uspjet će se Hrvatska zakrpati za ostanak u gornjem domu, to ne treba niti dvojiti, ali hoće li to biti dovoljno za neka odličja u budućnosti, vrijeme će pokazati i ovisit će o tome kako će se razvijati ovi klinci koji dolaze.

Kao što smo i prije Prvenstva napominjali, šest reprezentacija, među njima i Hrvatska, ravnopravno su bile u borbi za odličja. Domaći teren i velika podrška s tribina trebali su biti najveći hrvatski forte i bili su, međutim taj loš dan protiv Švedske i prejaka Francuska uz očajnih prvih 30 minuta na kraju su izbacili Hrvatsku iz borbe za prva tri mjesta. Definitivno se ne može govoriti o katastrofi ili velikom podbačaju jer si ipak poražen od vrlo snažnih protivnika, ali isto tako nastup niti ne možeš nazvati uspješnim jer cilj, a on je bio polufinale, nije ispunjen. Domaćin, koji je ujedno iz elitnog svjetskog rukometnog kruga od šest-sedam reprezentacija, jednostavno u takvom okruženju mora imati takvo što kao najmanji cilj.

Pogrešaka je definitivno bilo, nema dvojbe da su neke stvari mogle biti odrađene i bolje, ali ovo je ipak neka realna hrvatska pozicija u ovom trenutku i s ovosezonskom formom igrača koji su iznijeli teret ovog natjecanja. Gledat ćemo završnicu bez Hrvatske, ali nije smak svijeta, Hrvatska će i na sljedećem velikom natjecanju također imati visoki cilj i neće biti na marginama. Opet će biti jedan od kandidata za odličja, a možda se tada i kockice poslože.