Prijeti li propast zagrebačkim klubovima?

Više puta u povijesti tijekom gospodarskih ili drugih kriza, političari su koristili kinesku riječ za krizu koja se sastoji od dva znaka – jedan označava opasnost, drugi priliku. Jasno, u trenucima neizvjesnosti za građane i gospodarstvo, političari će lako posegnuti za tim zvučnim znakovima kojima će objasniti kako nakon kriza generira brojne probleme, ali rađa i nove prilike.

Trenutno mnogi svjetski priznati ekonomisti ne mogu procijeniti prave razmjere krize i koliko će ona utjecati na svjetsko gospodarstvo. Uostalom, kriza još nije niti završila te ćemo prave posljedice tek osjetiti. Shodno tome, financijske probleme počinju osjećati i brojni sportski klubovi širom svijeta. Sada je puno manje važno jesu li bogati ili siromašni, mali ili veliki te koliko su trofeja osvojili. Ova situacija pogađa ih sve premda jasno oni bogatiji će se lakše izvući.

Što se tiče hrvatskih klubova, situacija je prilično kompleksna. Većina i to velika većina sportskih momčadi u Hrvatskoj ovisi o državnim ili gradskim/općinskim sredstvima. Prevedeno, klubovi žive od građana. Ako izuzmemo nogomet i eventualno košarku i rukomet gdje su mogući transferi, teško je zamisliti od čega može preživjeti jedan mali odbojkaški ili niželigaški klub. Kroz razne programe potpore, od sredstava za omladinski pogon do plaćanja najma gradskih stadiona i dvorana, lokalna samouprava pomaže sportskim klubovima.

Sve je to dobro, poneki milijun ili stotinu tisuća kuna neće niti jedan veći grad osjetiti na godišnjem proračunu, ali što se događa kada nastupi kriza koja gotovo potpuno zaustavi gospodarstvo i blokira građane, odnosno smanjuje njihovu potrošnju. Fokusirat ćemo se na Grad Zagreb kao najjaču lokalnu jedinicu u Hrvatskoj koja ulaže znatno veća financijska sredstva od drugih gradova i općina.

S obzirom da nemamo podatke za 2020. godinu, koristit ćemo se javno objavljenim podacima za prošlu kalendarsku godinu. Prema Planu sredstava za sufinanciranje programa javnih potreba u sportu Grada Zagreba, Grad Zagreb osigurao je 152.330.000,00 kuna. Ta sredstva odnose se na sve sportske kolektive u gradu, od „manjih“ sportova pa sve do onih najvećih koji su najpoznatiji.

Prema tom planu, Grad je osigurao 19.548.578 kuna za klubove momčadskih sportova nositelja kvalitete. U Gradu Zagrebu su to 2019. bili: Dinamo (nogomet), Cibona i Cedevita (košarka), Mladost (odbojka), PPD Zagreb i Lokomotiva (rukomet) te Mladost (vaterpolo). Najveći dio od tog iznosa, kao što je vidljivo na grafici ispod, odlazi na razvojni program mladih klubova nositelja kvalitete. To je važno istaknuti jer se time može opravdati uloga Grada koji ulaže u omladinske pogone i na taj način potiče razvoj sporta u Zagrebu, ali i Hrvatskoj.

Međutim, dobar dio sredstava odvojen je za stručni rad osoblja, domaća i međunarodna natjecanja te pripreme za natjecanje. Primjerice, Cibona je 2019. godine za segmente koji nisu vezani za razvojni program dobila malo više od 2.5 milijuna kuna, HAVK Mladost dobio je nešto više od 1.7 milijuna kuna, dok su odbojkaši Mladosti od Grada dobili oko milijun kuna. To se na prvu ne čine kao veliki iznosi, zbrojeno ne iznose kao malo veća godišnja plaća nogometaša Dinama, ali pojedinim zagrebačkim, a jednako tako i hrvatskim klubovima, to su vrijedni novci bez kojih ne mogu postojati.

<>Opaska uz graf: Dinamo je još dobio 6.3 milijuna kuna za Stadion Maksimir, Cedevita 162.000 za korištenje dvorana na Zagrebačkom velesajmu, PPD Zagreb 27.550 kuna za korištenje školskih dvorana, RK Lokomotiva 79.800 kn za korištenje školskih dvorana.

Koji je zapravo osnovni problem zagrebačkih klubova koji sada dolazi na naplatu? Pa prije svega, izrazita ovisnost o gradskim sredstvima. Prije malo više od pola godine napravljene su promjene u Upravnom odboru HAVK Mladosti. Predsjednica Mladosti ujedno je i predsjednica Zagrebačkog holdinga, Ana Stojić Deban koja je naglasila kako je potrebno uvesti ljude u klub koji mogu privući sponzore i potaknuti razvoj kluba.

Pričalo se o tome kako bi bilo poželjno kada bi svaki član Upravnog odbora „donio“ barem 100 tisuća kuna u klub. Možda sada malo jasnije zvuče podaci o tome kako bi Mladost ili većina klubova u Zagrebu automatski propala bez izrazite pomoći Grada. Ponavljamo, dok sve funkcionira normalno, barem prividno, nitko ne postavlja previše pitanja i ljudi vrlo senzibilno gledaju prema momčadima koje doista jesu obilježile zagrebačku, ali i europsku povijest.

No nažalost, priča o cvrčku i mravu aktualnija je nego ikada. U doba krize rijetki će pozitivno gledati na spašavanje sportskih kolektiva. U jeku izjava gradonačelnika Milana Bandića koji otvoreno kaže kako nije siguran da će biti dovoljno sredstava za plaće u svibnju, nema osobe koja će reći kako treba upumpati milijune kuna i spašavati klubove. Ako ima imalo istine u onome što pričaju protivnici aktualne gradske uprave kako je Zagreb u vrlo velikim financijskim problemima, onda je jasno da će se prvenstveno rezati troškovi koji nisu nužni, među njima dakako oni vezani za sport.

Onaj osnovni problem o kojem smo pričali, a to je teška ovisnost o gradskim sredstvima, dolazi sve više do izražaja. Nažalost, većina sportskih klubova u Hrvatskoj ne može živjeti od sponzora i marketinga. Sponzora praktički većina klubova niti nema, ako ne računamo gradske ili državne tvrtke. O ulaznicama ne trebamo niti pričati jer prihod od toga smiješan je u odnosu na rashode koje klubovi imaju. Nažalost, u Hrvatskoj ne postoji navijačka kultura razvijena u toj mjeri da ljudi žele biti članovi klubova, plaćati redovnu godišnju članarinu i redovito odlazeći na utakmice plaćati ulaznicu.

Jasno, taj problem ne leži isključivo na navijačima, nego velikim dijelom na onima koji vode te klubove i koji se ponašaju kao da im uopće nije potrebna publika. Kada bi recimo Cibona bila u stanju kvalitetnim marketingom i boljim pristupom i funkcioniranjem kluba uspjela privući 3.000 gledatelja po utakmici koji bi platili 30 kuna za ulaznicu, na 20 utakmica to bi bio prihod od 1.8 milijuna kuna. To zasigurno nije novac koji će spasiti klub, ali trenutno niti toga nema.

Uostalom, ta ista Cibona je nedavnom objavom direktora kluba Domagoja Čavlovića bila prisiljena otpustiti sve igrače i osoblje jer jednostavno nije imala sredstava za njihove plaće. Jedini plan koji u klubu imaju je kako će Prenamjenom sredstava koji su bili rezervirani za natječaje Središnjeg državnog ureda za sport, prema 3.000 korisnika biti usmjerena sredstva za isplatu plaća (3.250 kuna za ožujak te 4.000 kuna za travanj i svibanj). Prevedeno, nakon svibnja, pitanje je na koji će točno način Cibona funkcionirati.

To je pitanje za sve zagrebačke klubove s izuzetkom Dinama i PPD Zagreba koji ili imaju prilično jakog sponzora (Zagreb) ili imaju dovoljno sredstava (Dinamo). Iako i u Dinamu vidimo kako ima problema oko financija te je pitanje vremena kada će i glavni trener Nenad Bjelica napustiti klub zbog nedostatka dogovora oko smanjenja plaće.

Slijedi vrlo težak period za cijeli svijet, ali koncentrirajmo se trenutno isključivo na zagrebačke klubove. Iako to nitko ne bi volio niti bi želio zamisliti, vrlo je vjerojatno kako ove ili sljedeće godine nekih klubova više neće biti na vrhunskoj sceni ili u najboljem slučaju neće biti u onoj mjeri u kojoj smo ih gledali proteklih godina. Taj ples po rubu bankrota i likvidacije očito je došao do svojeg zadnjeg koraka.

Dogodit će se ono što je neminovno. Loš model financiranja, loš model upravljanja i apsolutna ovisnost o sredstvima koji nisu stvoreni na tržištu bit će posljednji čavao u lijesu nekih sportskih kolektiva. Jer ako dođe pitanje, isplata plaća ili spašavanje klubova, nitko neće biti spreman glasno zagovarati ovu drugu opciju. Možda je to i dobro jer klubovi koji u milijunskom gradu ne mogu privući dovoljan interes, ne trebaju niti postojati u ovom obliku i s ovim troškovima i budžetima, bez obzira kako slavna njihova prošlost bila i kakve emocije bude kod svih nas.