Mala škola uspjeha Rossa Brawna

Iza Formule 1 jedna je turbulentna sezona, o kojoj su se vodile brojne rasprave i prije nego što se odvožen prvi kilometar. U sjeni svega toga Ross Brawn je radio na bolidu kojim će pokoriti konkurenciju i ostaviti suparnike u nevjerici.

Nakon što je Honda po završetku sezone 2008. objavila povlačenje iz svijeta elitnog automobilističkog sporta, engleski je stručnjak nastavio razvijati bolid premda je praktično ostao bez momčadi i bez posla. Osigurano mjesto u startnom poretku nije imao sve do 5. ožujka ove godine, kada je i službeno otkupio Hondina prava i postao šef novostvorenog Brawn GP-a.

"Honda nije imala drugih opcija. Da nismo preuzeli taj zadatak na sebe, ove momčadi ne bi bilo, a osoblje bi postalo višak. Svašta može poći po krivu, ali optimisti smo. Bolid izgleda dobro i mislim da imamo budućnost. Ne bude li tako, možemo kriviti samo sebe", izjavio je Ross Brawn po preuzimanju momčadi, istaknuvši da je 2008. godina žrtvovana za napredak.

Na testiranjima su njegovi bolidi ostvarivali iznenađujuće dobre rezultate, ostavljajući favorite i po nekoliko desetinki sekunde iza sebe. No, ni tada nitko nije mogao sa sigurnošću vjerovati u uspjeh. Štoviše, postojalo je mišljenje da Brawn GP vozi s lakšim bolidima kako bi boljim vremenima privukli sponzore, nužne za opstanak Brawnove momčadi. "Zapravo, očekivali smo i bolje rezultate, a oni koji znaju s koliko smo goriva uistinu vozili ostali su šokirani. Istina je da tražimo partnere i otvoreni smo za sve. Napredovat ćemo kroz dugoročno planiranje", govorio je Brawn.

Oslonio se na iskusnu vozačku postavu, Jensona Buttona i Rubensa Barrichella, neovisno o široko rasprostranjenom mišljenju da oni teško mogu pružiti više od onoga što pokazuju. Tako je maksimalno iskoristio njihovo poznavanje starog Hondinog bolida i mogao se posvetiti samo poboljšanjima.

Kao jedan od ključnih - djelomično i spornih - detalja ističe se dvostruki stražnji difuzor, no da je Brawn GP imao znatno napredniji bolid dokazuje podatak da su spomenuti difuzor koristili još Toyota i Williams, a nijedna se od tih momčadi nije mogla nositi s Brawnovim uratkom. Ujedno je i Barrichellov difuzor stradao na Velikoj nagradi Australije, što se na Brazilčevoj izvedbi uopće nije osjetilo.

Uhvativši konkurenciju na spavanju, Brawn GP je u prvih sedam utrka upisao tri dvostruke pobjede, pri čemu je Jenson Button slavio čak šest puta. Takav je pothvat britanskog vozača i britansku momčad promovirao u prve favorite za osvajanje pojedinačnog i konstruktorskog naslova, a stečenu je prednost trebalo obraniti pred naletom svih ostalih, koji su nakon kasnog buđenja počeli unaprjeđivati svoje bolide.

Sredinom sezone došlo je do razumljivog pada, ali se Brawn GP vratio na pobjedničke staze točno kada je to trebalo. Ross Brawn nije se prepustio panici, nije popustio pod pritiskom odličnog Red Bulla, niti je bježao od imperativa nametnutog dobrim rezultatima. Novo dvostruko slavlje, ono u Monzi, pokazalo je da uvodni dio sezone nije bio slučajnost.

Godina je gotovo rutinski privedena slavljeničkom kraju, što je bio šlag na tortu jedne impresivne sezone novaka u Formuli 1. Brawn GP na taj je način osigurao svoje mjesto u povijesti, a Ross Brawn je opet dokazao je pravi majstor svoje struke. Ovosezonskim je uspjehom nadopunio dvije titule s Benettonom te niz trofeja s Ferrarijem, pri čemu je kao tehnički direktor uvijek imao prste u naslovima Michaela Schumachera.

Ove je godine dva pokala stvorio iz ukupno dvadesetak mjeseci rada, ali uz podizanje iz pepela, krhko zaleđe, neuništivu vjeru u vlastite mogućnosti, puno sumnjičavih pogleda sa strane te nepresušnu želju za dokazivanjem. Zato je Brawn GP svakako jedna od najdojmljivijih priča iz sportske 2009. godine.