Kad odigraš 45 muških minuta pred 5.000 protivničkih navijača i nesklonim sucima...

Prisjećali smo se u najavi slovenskog Eurobasketa kako je 2007. Marko Tomas ušutkao punu dvoranu u Sevilli tricom za pobjedu protiv domaćina Španjolske. I dogodilo se opet. Šest godina kasnije Bojan Bogdanović i društvo (konačno) odvažnih natjerali su 5.000 Slovenaca na tužan razlaz iz dvorane u Celju.

Ono što se modernim sportskim rječnikom naziva "govorom tijela" u našoj reprezentaciji jučer je od prve do zadnje minuta davalo naslutiti da se u Celju sprema nešto veliko. Nešto pamtljivo. Hrvatska se u 45 minuta pred 5.000 gledatelja i velikim dijelom utakmice nesklonim suđenjem (o nekorektnim izjavama Bože Maljkovića možete čitati u okviru) - odbijala predati.

A to je nešto što smo od njih čekali i molili ih već nekoliko Europskih prvenstava u nizu. Odigrajte muški. "Poginite" na parketu, pa i ako izgubite - nitko vam ništa neće reći. Tko bi im što mogao reći da je u zadnjem napadu "regularnog" dijela Slovenija zabila nekakvu tricu za pobjedu?

Tijekom tih 45 minuta barem u tri navrata Hrvatskoj je prijetilo "pucanje". Od početnog sudačkog navlačenja za domaćine, preko promašenih trica za priključak i nekoliko nesportskih /tehničkih pogrešaka, dvoznamenkaste slovenske prednosti krajem treće četvrtine i napadačke krize početkom četvrte - Hrvatska je bila u situacijama u kojima bi se u prethodnim utakmicama znala "raspasti". Ovog puta nije.

Kad su suci navlačili, igrači su se skupljali u grupu i bodrili jedni druge. Kad su trice izlazile iz obruča, slijedio je sprint u obranu. Kad smo promašivali polaganja i slobodna bacanja - obrana i dalje nije popuštala.

Bilo je gotovo nestvarno gledati hrvatsku košarkašku reprezentaciju s toliko mentalne snage da se u takvom ambijentu iz minute u minutu kratno i jednostavno - odbija predati. Iskreno - na takvu Hrvatsku baš i nismo navikli.

Posebno uz činjenicu da nitko osim Bojana Bogdanovića u našim redovima nije odigrao neku sjajnu utakmicu. Ali zato je svatko svoju rolu odigrao maksimalno i "do kosti". Pogađalo se i griješilo, odigravalo dobro i loše, ali energija i taj rečeni "govor tijela" u svakom trenutku bio je pozitivan.

Bogdanović je posebna priča. Hrvatska je u ovom 24-godišnjem Mostarcu dobila čovjeka koji može biti vođa. Koji je već prije dvije godine u Litvi pokazao da može zabiti svakome i svugdje i koji je u međuvremenu izrastao u jednog od najboljih napadača Eurolige. A u reprezentaciji je uz sav njegov sjajni napadački arsenal stigla i nadogradnja. Paklena obrana. S kojom Bojan postaje paklen, kompletan igrač. I karakter koji zna voditi.

Slovenija je bila tek lijep bljesak potvrde da Hrvatska uistinu može. A hoće li zaista - znat ćemo danas oko 19 sati. Uz sve dobro što smo napravili, uz tri pobjede u četiri utakmice Hrvatskoj je opet i posljednja utakmica kvalifikacijska. Dramatična. Uostalom - zar i može drugačije?

Kad odigraš 45 muških minuta pred 5.000 protivničkih navijača i nesklonim sucima i konačno digneš naciju na noge - bila bi zaista prava šteta sve uprskati porazom od Čeha.