"Ne želimo vječnost, želimo do kraja"

Kada je 12. lipnja još uvijek tekuće godine Dirk Nowitzki okitio svoj prstenjak onim najljepšim nakitom u svjetskoj košarci, nevjerojatna masa košarkaških zaljubljenika bila je jednostavno presretna. U toj finalnoj seriji svi, ili gotovo svi neutralni zaljubljenici u košarku, NBA i sport općenito navijali su zdušno za momčad koja dolazi iz Teksasa. I to ne zato jer u Teksasu igra najbolja momčad svjetske košarke, već zato jer je jedan mladić pred televizijskim kamerama odabrao lakši put, put kojim hodaju beskičmenjaci i kukavice.

Ovo je vrlo vjerojatno prestroga ocjena košarkaškog puta LeBrona Jamesa, momka koji je preporodio NBA ligu i opet za sobom povukao usporedbe s najvećim(a). Zovu ga "Kralj", ali on još nije okrunjen, a njegova srčanost i, posebno, ponašanje još nisu kraljevski. Njegove manire ostavljene su u srednjoj školi iz koje je (pre)rano otišao u svijet "košarkaškog cirkusa", zvanog NBA liga.

Upravo je nevjerojatno koliko jedan jedini događaj, gotovo nevezan uz sport, može promijeniti način na koji prosječan čovjek gleda na određenog sportaša. To najbolje zna Zvonimir Boban, a uskoro će to saznati i LeBron, ali na potpuno suprotan način. U Bobanu ostatak svijeta vidi "samo" bivšeg veznjaka svjetske klase, dok Hrvati u kapetanu "Ćirinih sinova" vide simbol otpora ugnjetačima slobode.

LeBron će možda zauvijek ostati stigmatiziran kao gubitnik jer ostat će ono pitanje "Bi li osvojio toliko naslova da je ostao u Cavsima?" Jer on će zacijelo osvojiti dosta prstenova, možda više i od Michaela Jordana, ali nikad neće imati Jordanovu karizmu. Ni jedne jedine sekunde. Chicago Bullsi su to što jesu baš zbog Jordana. Heat će jednog dana biti to što jest unatoč LeBronu.

To i jest glavna razlika među njima jer Jordan je ponovno izumio košarku, a LeBron? On ju je samo igrao najbolje što je mogao. Bolje od svih, ali... nešto će faliti. Možda i zauvijek.

To "nešto" barem jedne godine, barem jednu sezonu imao je Dirk Nowitzki, gospodin koji košarku vidi na način kako je Amerikanci nikad neće moći vidjeti. Iako je Dirk već više od deset godina u NBA ligi, njegove europske manire u košarci, ali i izvan nje, ostale su netaknute. Njemačka preciznost vidi se u njegovom šutu, a skromnost mu je "srednje ime", kako bi to rekli – Amerikanci. Iako je NBA već više godina radno mjesto košarkaša sa Starog kontinenta, nijedan se Europljanin ne može staviti u istu rečenicu s Nowitzkim. Ne zato jer je Dirk bolji košarkaš od njih, to pitanje gotovo je nevažno, nego zato jer je on pobjednik 2011. godine. Onako kako to nijedan europski košarkaš nije bio u nijednoj sezoni.

Upravo u tome je i razlika zašto se danas uz sve njegove neprijeporne košarkaške mogućnosti Jamesa smatra gubitnikom, a Nowitzkog pobjednikom. Jer Nowitzki je učinio upravo ono što bi se očekivalo od svakog LeBrona na ovom svijetu – da ostane lojalan svom dresu i grbu. Onako kako su to ostali Nowitzki, Reggie Miller, John Stockton ili, ako hoćete, Alessandro Del Piero. Ostati vjeran onome što zaista jesi važnije je od prstena na ruci ili podignutih trofeja. Nije ovdje samo riječ o vjernosti pojedinom klubu već načinu odnosa prema zajednici grada, kluba i navijača. Na tom planu LeBron je podbacio i to je najtužniji dio ove priče, a njemu ostaju godine pobjeđivanja da spere tu mrlju sa svojeg imena. Ne mrlju napuštanja Clevelanda, već svojevrsne sprdnje s klubom preko televizijskih ekrana i bijega na mjesto gdje ima više šansi za ostvarivanje osobnih i sebičnih ciljeva.

Igrači u svim sportovima napuštaju klubove, tu nema spora, ali način na koji je to učinio LeBron potpuno je pogrešan. Za shvaćanje pravilne formule tog čina dovoljno je pogledati samo koliko navijači Arsenala još vole Thierryja Henryja.

Jedna od velikih prednosti ostalih sportova nad košarkom jest ta da u košarci dva pojačanja mogu biti razlika između prve i posljednje momčadi lige. Da je Dinamo za Ligu prvaka doveo Messija i Xavija vjerojatno svejedno ne bi prošao skupinu. S druge strane, dva prava pojačanja u NBA ligi mogu donijeti ogromnu razliku. Samo pitajte ljude u Bostonu i Miamiju. Ali, kada se pojačanja skupljaju na ovakav način gdje svaki košarkaš gleda kako čim prije, i uz minimalno truda, doći do naslova, neminovna je pojava gubitka simpatija neutralne publike. To je možda i najveći poraz Miamija jer sljedeći, možebitni naslov neće isprati gorak okus ovakvog dovođenja Chrisa Bosha i LeBrona.

A baš Dallas ostat će zapisan kao momčad koja je u prvoj sezoni zaustavila Heatovu mašineriju i pokazala toj ekipi da će se za svaki prsten morati pošteno namučiti. Možda i najveća kvaliteta Mavericksa je percepcija da njima nitko ništa nije poklonio, a igračke legende poput Nowitzkog i Jasona Kidda svoje prstene vjerojatno su zaslužile još davno.

Dvoboj Dirka Nowitzkog i LeBrona Jamesa zasjenio je sve ostale dvoboje u ovogodišnjem finalu i to upravo zbog puta kojeg su prošla obojica igrača. A taj put najbolje oslikavaju Goran Bare i njegove Majke koji su u ratnim godinama snimili pjesmu, za ovu temu maestralnog naslova, "Budi ponosan".

"Ne želimo vječnost, želimo do kraja." Kao da je upravo ovo mislio Dirk Nowitzki kada je ušao u svoje drugo finale protiv Heata. On je želio do kraja, želio je taj naslov, a vječnost mu je ionako zagarantirana.