Hrvatska ima kvalitetu za Rio, ali treba to i potvrditi na terenu

Osam godina prošlo je od Pekinga i posljednjeg hrvatskog nastupa na Olimpijskim igrama. Roko Leni Ukić, Davor Kus, Marko Popović, Marin Rozić, Nikša Prkačin, Damir Markota, Zoran Planinić, Sandro Nicević, Marko Tomas, Marko Banić, Krešimir Lončar, Stanko Barać imena su dvanaestorice koji su otišli na olimpijski kvalifikacijski turnir u Ateni.

Ljubitelji košarke morali su se snaći jer, prema riječima nacionalne televizije, nije bilo dovoljno zainteresiranosti da se prijenosi realiziraju. Potraga za prijenosima preko interneta i vrtnja antene da se uhvati signal DSF-a bili su neizbježni za mazohiste diljem Hrvatske.

Pobjede nad Kamerunom, Portorikom, Kanadom i u konačnici Njemačkom predvođenom Dirkom Nowitzkim trasirala je put hrvatskoj prvim Olimpijskim igrama nakon Atlante. Besprijekorno odrađeno.

Umjesto ozlijeđenog Markote u reprezentaciju je uskočio Damjan Rudež nakon odlične sezone u Splitu. Ante Tomić nije bio u idealnom fizičkom stanju pa je morao otpasti. Tri pobjede i dva poraza u skupini. Španjolska je u četvrtfinalu bila ipak prejaka.

Što se otada pa do danas promijenilo u hrvatskoj košarci? Pa gotovo ništa. Maćehinski se odnos hrvatske dalekovidnice prema košarci, prijenosa iz Torina nema. Iako dio Hrvatske ima kabelske televizije gdje će moći ispratiti kvalifikacije, dio će ljubitelja košarke raditi isto kao i prije osam godina, tražiti po internetu sliku iz Torina i gledati prijenose loše kvalitete.

Obzirom da se to već predugo događa teško je ostati nezačuđen. Dapače, u jednu bi ruku bili i iznenađeni da stvarno prenose. Nešto se jako veliko treba dogoditi da košarka više ne bude „zadnja rupa na svirali“ i da počne dobijati bolji tretman.

Međutim bolji tretman treba i zaslužiti, zar ne? Kao nacija uvijek se volimo dičiti svojim domoljubljem, ljubavi prema sportu i kockicama koje oblačimo. Posebno se to vidjelo u posljednjim petnaestak dana dok su hrvatski nogometaši igrali u Francuskoj. Zasluženo ili ne ispali su od Portugala i oprostili se od natjecanja. Još jedan neuspjeh koji će se predstaviti kao uspjeh. Prvenstvo je za nas završeno, kockice se spremaju u ormare.

Koliko su pobjeda hrvatska nogometna i košarkaška reprezentacija zajedno upisali u knock-out fazi poslije brončane francuske generacije? Konačan odgovor je – jednu. I to u onoj slovenskoj košarkaškoj avanturi prije tri godine. Naravno dobar dio zasluga ide i marketingu, reklamama i nagradnim igrama, što je potpuno izostalo na prošlogodišnjem Eurobasketu i polupraznim tribinama protiv manje atraktivnih protivnika.

Nije teško prihvatiti da se neki sportovi prate više, a neki manje. Jedni dobivaju svakodnevne press konferencije, analize, razgovore, dok su drugi tek usputna vijest u sportu nakon dnevnika. Problem je to što se za gotovo iste rezultate jedne proglašava herojima koji daju sve od sebe, a druge „luzerima i gubitnicima“. Ne toliko od zaljubljenika u sport, već od većine, spomenutih dva paragrafa iznad.

Četiri medalje, jedno srebrno i tri bronce. Sve su medalje stigle u vrijeme ratnih zbivanja kada je sport bio najmanje bitan. Kada je srećom sve završilo, domoljubni je zanos bio na vrhuncu. Međutim košarkaši su nizali neuspjeh za neuspjehom, Vatrenima je došla francuska bronca, a ostalo je povijest.

Otto Barić je nakon poraza od Engleza na EURU u Portugalu rekao da smo: „Prerano zabili gol“ . Parafrazirajući ovu izjavu možemo li to primijeniti na košarku. Jesu li košarkaške medalje došle u krivo vrijeme, jesu li došle „prerano“? Da su medalje došle nekoliko godina kasnije, bi li možda i odnos šire mase ljudi prema košarkaškoj reprezentaciji bio drugačiji?

Koliko daleko možemo?

Kvalitetu za odlazak u Rio zasigurno imamo, samo se kao uvijek postavlja pitanje hoće li i kako to funkcionirati na terenu.

Odigrali smo tri sasvim solidne pripremne utakmice uz jedan poraz od Kanade i dvije pobjede, ponovno u utakmici protiv Kanade i Češke. Upravo su se protiv Češke mogle vidjeti kako bi Hrvatska trebala izgledati u kvalifikacijama.

Aleksandar Petrović prilagodio je igru trenutnom rosteru koji mu je na raspolaganju. Nakon otkaza Tomića, Radoševića i Hamiltona te obaveza naših mladih igrača nakon drafta, u reprezentaciju je naknadno pozvan Darko Planinić koji bi prvenstveno zbog obrane trebao igrati više od Mire Bilana. Unatoč solidnim napadačkim igrama, Bilan je na ovom nivou igrač manje u obrani.

Problem će predstavljati građenje i hvatanje obrambenog skoka. Kanađani su nas nadskakali, dok nam je i Češka bez Jana Veselog stvarala puno problema, najviše u prvom poluvremenu.

Roka Stipčevića i Krunu Simona ne smije se upariti niti minute. Na stranu napadački učinak koji nije upitan, obrana bi postala vrlo propusna i laka meta za protivničku momčad.

Ono što veseli je to što smo bez Šarića i Bogdanovića u petorci napravili razliku protiv Češke i mirno riješila utakmicu.

Na trenutke smo mogli vidjeti i nisku petorku sa Darijom Šarićem na poziciji centra te Marija Hezonju koji u obrani igra na suparničkog playmakera. Defenzivna varijanta u kojoj bi se problemi oko preuzimanja trebali svesti na minimum.

Od prošlog prvenstva Šarić lošije ne može odigrati. Bio je nadaleko najbolji pojedinac kod loše selektirane momčadi Anadolu Efesa. Sjajne postotke šuta nadograđuje sa puno truda i dosta skokova. Međutim kako je manje igrao s loptom, imao je manje asistencije nego prijašnjih godina. U utakmici protiv Češke smo mogli vidjeti da Petrović inzistira da Dario nakon obrambenog skoka ide s loptom u kontru i pokuša ići u realizaciju ili asistirati stvorenim viškom.

Mario Hezonja iskusniji je za jednu sezonu u NBA ligi. Scott Skiles forsirao ga je u igri s loptom te koristio na poziciji jedinice, gdje smo mogli vidjeti vrlo dobar pregled igre i kreaciju, za razliku od Barcelone gdje je bio uglavnom spot-up šuter. Na čemu treba inzistirati, a što nismo vidjeli u pripremnim utakmicama, je pokoji šut za tricu te eksplozivni prvi korak kojim bi se riješio braniča na perimetru i krenuo prema košu. Prakse pomaganja u obrani i kada treba i kada ne treba, pod hitno je se treba riješiti.

Za učinak Bojana Bogdanovića ne bi trebalo biti straha. Još je jedna NBA sezona iza njega, postao je raznovrsniji igrač u napadu te više nije samo u ulozi šutera, no i to će isporučiti ako bude potrebe. Obrana bi za ovaj nivo košarke trebala jako dobro poslužiti.

Kapetan Roko Ukić bio je najbolji i najkonstantniji na prošlom Eurobasketu. Iako mu se mogu zamjeriti loše igre na nekim prijašnjim prvenstvima, trud i zalaganje nikada. Dok su drugi izmišljali razloge kako preskočiti reprezentativno ljeto Ukić se nije htio voditi tim primjerima i kao takav može poslužiti kao uzor mladim košarkašima i sportašima. „U Turskoj sam 2010. imao dva potrgana ligamenta, jedva hodao, igrao s četiri voltarena, a ljudi su me vrijeđali da previše driblam i premalo dodajem. Neću se truditi zadovoljiti druge nego dati sve od sebe“, rekao je Ukić prije nekoliko godina.

Bojan Bogdanović, Mario Hezonja, Roko Leni Ukić, Krunoslav Simon, Luka Babić, Rok Stipčević, Filip Krušlin, Dario Šarić, Željko Šakić, Marko Arapović, Miro Bilan, Darko Planinić. Dvanaestorica koja idu u Torino po Olimpijske igre. Možemo im samo poželjeti sreću i da budu u tonusu.