Oliver Lafayette je poziv za uzbunu

Hrvatska košarkaška reprezentacija imat će novog razigravača na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj. Napad Hrvatske organizirat će uskoro 31-godišnji Amerikanac rođen u Baton Rougeu u Louisiani, Oliver Lafayette. Lafayette je u Europu došao 2010. godine u redove Partizana, živio je u Beogradu, Ashdodu, Gdyniji, Istanbulu, Kaunasu i Valenciji gledajući samo europske destinacije. Hrvatsku je posjećivao na jedan dan u svojstvu igrača Partizana i Žalgirisa. Iako nema nikakvih dodirnih točaka s Hrvatskom, Lafayette će uskoro dobiti hrvatsku putovnicu i predstavljati našu državu na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj.

Na koju god stranu da se obratite, o Lafayetteu možete čuti samo najbolje. Primjeran igrač i odličan čovjek, igrač kakvog bi svaka momčad poželjela. U idealnom svijetu - svaka momčad, a ne svaka reprezentacija.

Međutim, u vrijeme globalizacije, svaka reprezentacija koja ima određenu rupu na nekoj poziciji, krpa se s, ne nužno, ali u većini slučajeva, američkim pojačanjem. Kao što već iz sezone u sezonu slušamo čelnike naših klubova kako u svim planovima za narednu sezonu prvo pričaju "moramo dovesti Amerikanca na poziciji playmakera", došli smo do faze kada i u reprezentaciji slijedi ista priča. Moramo pronaći Amerikanca na poziciji playmakera.

Zašto? Zato što Hrvatska već niz godina nije proizvela domaćeg igrača koji bi preuzeo ovu ključnu ulogu na najvišoj razini.

Tako smo došli do činjenice da Hrvatska mora krenuti stopama Makedonije, Crne Gore, Bugarske, općenito sve većeg broja reprezentacija koje se krpaju s igračima koji nemaju dodirnih točaka s tim zemljama.

Sjetimo se priče o Alanu Andersonu, jednom od najboljih stranaca koji je ikada igrao u Hrvatskoj. Anderson je otvoreno poručivao - želim igrati za Hrvatsku. Anderson je igrao u Hrvatskoj i iako to nije bilo dugo, barem je igrao u Hrvatskoj, no od toga se odustalo jer se ipak nije htjelo posezati za strancem. Međutim, posljednjih mjeseci mogli smo u medijima pročitati imena igrača koji su se nalazili u kombinaciji za reprezentaciju, a da nisu imali baš nikakve veze s Hrvatskom.

Pravilnik Fibe je jasan i on kaže da za reprezentaciju može nastupiti jedan stranac koji ima potvrdu o državljanstvu. Nebitno je kada je tu potvrdu dobio, je li živio u toj državi, vuče li korijene iz te države itd. Važno je da je samo jedan stranac s potrebnim papirima. U prošlosti je Fiba bila rigoroznija, da bi igrač mogao nastupiti za reprezentaciju, morao je najmanje tri godine živjeti u toj državi. Reprezentacija je mogla imati dva stranca, ali s minimalno tri godine boravka u državi iz koje reprezentacija dolazi.

1996. godine to je pravilo promijenjeno i od tada je na snazi aktualno pravilo prema kojem igrač može nastupiti za reprezentaciju bez da je tri godine boravio u državi, međutim postoje opasni pritisci da se proširi na dvojicu igrača.

To je priča o toj globalizaciji, danas jedan, sutra dva, za 10-15 godina tri i reprezentativna košarka polako će izgubiti smisao. Tko će na treningu posebno raditi s playmakerima kada i klubovi i reprezentacije razmišljaju isto - prvo moramo riješiti pitanje Amerikanca na toj poziciji.

To je najjednostavnije i najbezbolnije jer nije problem pronaći kvalitetnog i voljnog igrača koji će nastupiti za reprezentaciju. Puno lakše nego proizvesti kvalitetnog playmakera jer se s takvim igračima mora najviše raditi, ne samo na terenu već i kroz razgovor što je najčešći problem.

Gledajući rezultate kroz mlađe kategorije unazad posljednjih desetak godina, Hrvatska jedina ima taj problem. Sve ostale reprezentacije koje su u europskom Top 10 po rezultatima mladih kategorija u tom razdoblju nemaju sličnih problema, imaju barem solidno pokrivene pozicije, a ne može se reći da su im baš svima udarni igrači bili na "jedinici".

Španjolski izbornik Orenga, trener koji obožava i zna kako iskoristiti visoke igrače, ne tako davno izjavio je da titulu profesora košarke zaslužuje svaki trener koji proizvede kvalitetnog playmakera. Tu je potpuno u pravu. Za takvo što potrebno je kod igrača probuditi košarkašku inteligenciju, naučiti ga "igrati" košarku, promatrati teren, a ne samo prenijeti loptu, opaliti tricu i tu i tamo odigrati pick.

U cijeloj priči jasno je da se u Hrvatskoj tome nije pridavalo dovoljno pozornosti. Sama činjenica da nam vodeći klubovi godinama unazad imaju isključivo američke razigravače, bilo je slučajeva i da su istovremeno imali i po dvojicu, pokazuje da se treba puno više pozornosti dati toj poziciji. U protivnom ćemo i dalje umjesto slaganja hrvatske košarkaške reprezentacije biti prisiljeni skautirati strance i izdavati državljanstvo po točki "posebnog državnog interesa", inače kako i sama govori, vrlo osljetljivoj točki koja se tako olako koristi.

Ništa protiv Lafayettea, posebno jer je po svemu sudeći riječ o kvalitetnoj osobi i nedvojbeno kvalitetnom igraču. Međutim, reprezentacija nije klub. Trebali bi ipak postojati neki minimalni uvjeti prema kojem netko treba predstavljati neku zemlju jer tko zna što nam budućnost nosi. Kao što se sutra može dogoditi da se dozvole dvojica stranaca, za 10-20 godina može ih biti i četiri-pet, možemo zamisliti na što bi mogle ličiti pojedine reprezentacije i bi li mogli uopće takve momčadi zvati reprezentacijama?