Branitelji afričke časti

Jedina europska reprezentacija koja neće vidjeti osminu finala Svjetskog prvenstva je Njemačka. Mora se priznati kako su ispali nespretno i to zahvaljujući isključivo svojim pogreškama. Svladali su jaku Srbiju u produžetku, ali su u dva susreta neshvatljivim pogreškama poklonili pobjede.

Sve je počelo s Argentinom gdje su imali tri napada u samoj završnici za poravnanje ili preuzimanje vodstva. Međutim u dva od tri napada nisu niti šutnuli na koš. Prvo je Ohlbrechtu sviran prekršaj u napadu u građenju na postu, a zatim je Greene izgubio loptu.

Protiv Angole su još tragičnije ispali. Imali su pobjedu u rukama, visoku prednost, kontrolirali situaciju, ali Angola se vratila. Jedna od najglupljih pogrešaka bio je prodor Hamanna 37 sekundi prije kraja susreta kod vodstva Njemačke 77:73. Angola niti nije išla na prekršaj, Hamann se zaletio pod koš, imao posve čisto polaganje, ali on je bez ikakvog rezona bacio loptu na posve drugu stranu gdje nije bilo nijednog igrača niti Njemačke, a niti Angole. Uslijedilo je još jedno njegovo loše dodavanje koje je odmah kažnjeno tricom i tu se Njemačka raspala.

To su dva susreta u kojima su mogli slaviti i sada bi atmosfera bila posve drugačija. No takve velike pogreške događaju im se kada u momčadi nema Nowitzkog, kada u završnici moraju odlučivati neki drugi igrači koji objektivno nemaju veliku kvalitetu. Unatoč tome što su na papiru bez dvojbe individualno najlošija europska momčad u Turskoj, lošija i od nekolicine koja nije došla na SP, Njemačka je odigrala tri zasad dobre utakmice, ali je griješila kada nije trebala.

Koliko su Nijemci frustrirani i razočarani, toliko se Angolci vesele. Slična slika se mogla vidjeti u Japanu na SP-u 2006. godine kada je Njemačka s Nowitzkim porazila tada angolske anonimce tek nakon tri produžetka u velikoj borbi. Ovo je bila osveta, čekali su na nju četiri godine i stigla je u pravo vrijeme.

Što reći o Angoli? Ulazak u turnir bio je užasan, Srbija ih je posramila i svladala ih s dosad najvećom razlikom na turniru 94:44. Međutim to ih nije omelo, vrlo brzo su se oporavili, svladali su Jordan te protiv Njemačke osigurali prolaz u osminu finala.

Angola ne igra lošu košarku, godinama dominiraju afričkim kontinentom i unatoč tome što za razliku od dobrog dijela vodećih afričkih reprezentacija imaju velikih problema s visinom postave, imaju odlične rezultate. Taj hendikep i manjak visine nadoknađuju velikom borbenošću, ali i, ponovno za razliku od ostalih afričkih reprezentacija, discipliniranom igrom. Kako imaju vrlo nisku postavu, igraju brzo, s puno dodavanja, blokova i prolazaka kroz reket i nisu nimalo ugodan protivnik.

Velika prednost im je uigranost i kemija unutar momčadi. Reprezentaciju čine najvećim dijelom igrači iz svega dva angolska kluba, okupljanja u trening kampovima tijekom sezone su česta i u kalendaru se radi i poseban prostor za reprezentativna okupljanja. Vodi ih trener jedne od te dvije momčadi (Primero de Agosto i Petroleos Luanda), igrači se jako dobro poznaju i ne troše vrijeme na dugotrajno uigravanje.

Ne tako davno, prije dvije godine, dvojica važnih igrača odlučili su više ne nastupati za reprezentaciju. 39-godišnji branič Miguel Lutonda i kapetan Carlos Almeida odlučili su se za prekid reprezentativne karijere, ali još jedan nastup na Svjetskom prvenstvu bio je primamljiv izazov i odlučili su se vratiti. Bila je to dobra vijest za Angolu jer obojica na ovom SP-u igraju važnu ulogu.

Temelje ove reprezentacije, ali i najvećeg dijela angolskih uspjeha udario je portugalski stručnjak Mario Palma, danas izbornik Jordana. Palma je podignuo reprezentaciju i Savez na još višu razinu, a današnji izbornik Luis Magalhaes postavljen je upravo na Palminu preporuku te je njegov svojevrsni učenik.

Magalhaes je nastavio Palminim putem i odveo Angolu u osminu finala. Uoči SP-a su vjerovali kako mogu dalje preko Jordana i Australije, no poklopilo im se da već prije dvoboja s Australijom imaju mjesto u osmini finala. Za to je zaslužna i Njemačka predvođena tragičarom Stefanom Hamannom.