Sve je moguće

Joke Vranković odradio je posljednju "pripremnu" utakmicu uoči početka onog pravog. Nitko realno nije ni očekivao da će hrvatski košarkaši pobijediti Amerikance, a zgodno je što smo naše minus-relacije spustili ispod 30. Razlika pada, mic po mic, pa ako ovako nastavimo - za nekih četvrt stoljeća Amerikanci su naši!

Teško je naći nešto pametnoga za reći nakon utakmice koja je našem stručnom stožeru poslužila za rastrčavanje i raspucavanje. Znali smo unaprijed kakva će se utakmica igrati danas i ništa posebno novoga nismo iz nje naučili.

Vidjeli smo, recimo, da u Bojanu Bogdanoviću napokon dobivamo toliko željenog i čekanog šutera. Vidjeli smo da je Ante Tomić spreman igrati na visokoj razini, no to smo znali još od trenutka kad je postao stožerni igrač Reala. Vidjeli smo da Roko Ukić i Zoran Planinić još nisu posve spremni i da se muče i napadački i obrambeno. Vidjeli smo da imamo 12 igrača od kojih svatko ima svoje mjesto i ulogu.

Ono pravo kreće u nedjelju od utakmice s Iranom. Od tog dvoboja moći ćemo polako početi slagati puzzle prve hrvatske momčadi koja se nakon 16 godina našla na Svjetskom prvenstvu. To što nemamo (pre)visoka očekivanja pomoći će nam da realnije sagledamo situaciju kad dođu šutevi koji se moraju ubaciti i utakmice koje se moraju pobijediti.

Riječ-dvije i o Amerikancima. Formalno treća po snazi reprezentacija koju su mogli sastaviti, ali bez ikakve dvojbe ima "ono nešto". Ima skromnog, ali moćnog vođu u Kevinu Durantu, mladost i eksplozivnost, vjerojatno će imati i Amerikancima toliko potrebnu, "kemiju" jer u momčadi nema zvijezda čiji nosevi paraju nebo. Čudno je što su na prvenstvo otišli samo s dvojicom "teškaša" (Chandler i Love), uz asistenciju iskusnog Odoma, no atletizam ostatka momčad nadoknađivat će njihove visinske probleme.

Može li ova američka momčad do zlata? Može, kao i svaka druga. Ali da su recimo Španjolci, Grci ili Argentinci kompletni, teško bi preko njihovog iskustva i zone. Ovako - sve je moguće.