Prkačina će nokaut puno duže boljeti nego Kelečevića

Jer ne bi bilo pošteno prema uvjerljivoj i čistoj pobjedi Cibone, prema Repeši, prema igračima, prema navijačima. Prema klubu koji je pobijedio u svih 18 prvenstvenih utakmica ove sezone i koji trenutno igra uvjerljivo najbolju košarku u zemlji. Zaslužili su da večer pripadne njima. Zaslužili su slaviti, došli su na korak od naslova.

Nažalost, jutro je za sebe "kupio" Nikša Prkačin. Sportski direktor svima im je ukrao "svjetla pozornice".

Šaka u glavu Siniši Kelečeviću, bivšem igraču Zadra i svom nekadašnjem reprezentativnom suigraču, nije zasjenila samo sve ono dobro što je Cibona sinoć napravila u Domu sportova, nego i sve ono dobro što su Prkačin i Cibona napravili ove sezone.

Nikša Prkačin nokautirao je čovjeka koji mu je prišao čestitati. Pred njegovom ženom, prijateljima i još pedesetak svjedoka koji su zanijemili. Kelečević je šokiran i ošamućen ležao na podu do dolaska hitne pomoći, dok se Prkačin odvezao "u nepoznato".

Nema ni jedne, ni najlabavije "olakšavajuće okolnosti" za ono što je Prkačin napravio. Nitko od nas nije robot, svi imamo emocije, sve nas povremeno "pukne" adrenalin i možemo pogrešno reagirati. Da je Prkačin reagirao "vuće glave" u "vrućem trenutku", također ne bi bilo opravdanja, ali bi barem donekle bilo razumljivo.

Međutim, Prkačin je, navodno, Kelečevića u bolnicu poslao zbog nečega što se dogodilo prije pola godine. I to u trenutku dok mu je ovaj - pružao ruku! Možda se čak želeći i ispričati za glupost koju je tada napravio, gađajući s tribina isključenog Prkačina praznim kartonom za kokice po izlasku u tunel na Višnjiku. Ali čak i da se Kelečević nije krenuo ispričavati - pružio mu je ruku u znak čestitke, nije ga ničim vrijeđao ili provocirao. Tako kažu očevici.

Postoji i druga priča, ona koja kaže kako ishodište sukoba između Prkačina i Kelečevića nije u toj utakmici u Zadru, nego još ranije. Kelečević je, naime, menadžer Gorana Vrbanca, koji je bio vrlo tvrd glede naplate dugovanja koja je prema njemu Cibona imala. Vrbanc nije imao "razumijevanja" za Cibonine financijske probleme, sjeo je na klupski račun, što mu Cibonina uprava nije oprostila.

Kao, uostalom, ni Aci Petroviću nedavno. Svađa između njega i direktora Antunovića rasplamsana užasnim prijetnjama o "pištolju u ustima", što je u konačnici rezultiralo tjeranjem Acinog sina iz kluba, a potom i odnošenjem fotografija Ace i Dražena Petrovića iz klupskih prostorija od strane njihove majke Biserke.

Što je, uopće, Cibona bez Petrovića?

A sad će vjerojatno ostati i bez Prkačina. Jer ovo što je napravio ne može se tek tako "pomesti ispod tepiha".

U košarkaškim krugovima dobro je poznat Prkin "temeperament" i čest gubitak kontrole. Anegdotu iz Turske 2001., prema kojoj je Acu (koje li koincidencije?) samo bijeg hodnicima navodno spasio batina bijesnog Prke kojeg je izbornik proglasio krivcem za četvrtfinalni poraz, malo tko nije čuo. Kao i za brojne tehničke greške, isključenja, prijetnje i svađe. Sve je to bio dio karijere i folklora "srčanog i borbenog Prke", koji je "najbolji kao suigrač" i "najgori kao protivnik".

No, ovo što je napravio sinoć je nešto sasvim drugo. Ovog puta je "najgori protivnik" bio sebi, svojim suradnicima i svom klubu. I to u trenucima kad je mogao i morao slaviti. I kad je imao sve preduvjete biti velik, prihvatiti Kelečevićevu desnicu, a ljevicu umjesto u glavu, staviti na njegovo rame i reći: "Jesi vidio što sam stvorio? Hoćeš da ti kupim kokice?"

Ispao bi puno veći frajer.

Nikša Prkačin možda jest nokautirao Sinišu Kelečevića, ali je zapravo najveći šamar opalio sebi. I njega će taj nokaut boljeti puno duže nego Kelečevića.