Ponedjeljak kojeg se teško prisjetiti

Tog sedmog dana lipnja, te 1993. godine, njegovi Šibenčani su zastali u nevjerici.

Zastale su, uz nalet jednakih osjećaja, tisuće ljubitelja košarke u Hrvatskoj i ostatku ovih prostora. Tisuće diljem cijelog svijeta. Zastali su i oni kojima su susreti sa sportom samo slučajni. Zastala je, nažalost, jedna sportska i ljudska priča. Jedna prekrasna priča.

Da, zastala je tog ponedjeljka i hrvatska košarka. I stoji, eto, još uvijek. No, to je tema za neki drugi trenutak.

Šibenski dani

O Draženu Petroviću ispisane su tisuće stranica, izrečene jednake količine riječi, rečenica, čega već, u namjeri da se što bolje dočara njegova veličina. Pisana riječ, govor, kao i bilo kakvi drugi oblici izražavanja neće, eto, nikad u tome u potpunosti uspjeti. Isključivo njegovom krivicom.

Već od ranih, najranijih dana, odlučio je, možda tada još podsvjesno, čime će se baviti. Odlučio je i da će ostaviti trag.

Imao je talent, ali udio te teško mjerljive ljudske kvalitete u konačnom uspjehu je, ovisno o sportskom stručnjaku koji iznosi mišljenje, 0,1 do tri ili četiri posto. No, imao je Dražen i ono što talentirani ljudi uglavnom nemaju ili im se čini beskorisnim. Želju, fanatičnu želju za radom.

Škola, naime, nije bila prva njegova aktivnost svakog dana. Niti onda kad je u obrazovnu ustanovu odlazio ujutro, a njegovi vršnjaci uglavnom se uspavani pojavljivali na "radnom" mjestu. Dražen je već prije toga ispucao svoju kvotu šuteva u dvorani na Baldekinu, tek koji metar udaljenu od njegove osnovne škole.

Činio bi to često i poslije škole, a činio je to ubrzo i vikendima, u susretima sa suparnicima. Isprva vršnjacima, a od svoje 15 godine i u seniorskoj konkurenciji. S 19 godina je, eto, radio ono što neki ne uspiju u cijeloj svojoj karijeri. Predvodio je Šibenku u prvenstvu Jugoslavije i donio titulu na Baldekin. Titulu koja će od tog 9. travnja 1983. samo tamo ostati, bez obzira na formalne odluke i kasnije dobro znane događaje.

Nije, dakle, zašao ni u treće desetljeće svog postojanja, a već je svoje sugrađane zadužio za "vječno obožavanje". No, i tada je ostao isti, kažu svi koji su ga znali, a zanimala ga je i dalje, eto, isključivo i jedino - košarka.

Svjetla velikih pozornica

Otišao je u Cibonu, nastavio s osvajanjem titula, a potom jednake navike prenio u Madrid. Tad su već i skeptici, ako ih je ikad bilo, mogli zaključiti da u tom "malom" ima nešto pobjedničko. Dokazivao je to stalno, ali bilo je pred njim situacija koje nisu bile blistave, poput izazova u Blazersima. Ipak, uvijek je radio samo jedno. Jednostavno je šutio i - radio.

I oduševljavao sve prisutne. Jednostavnošću igre, jednostavnošću poentiranja, često i jednostavnošću pobjeđivanja. Tu jednostavnost prenio je i u one trenutke koji nisu bili izravno povezani sa sportskim borilištima. Idol mnogima na parketu, kojeg nisu mrzili ni oni čije je snove, sportske snove, uništavao. O suparnicima je, dakako, riječ.

"Išao je na mene jednako snažno kao i ja na njega. Drugačije se s njim nije moglo", rekao je Michael Jordan o čovjeku s kojim je očekivao da će voditi još brojne bitke, pogotovo nakon one u Barceloni 1992.

Vrhunac karijere

Nakon jedne od "najvećih" medalja hrvatskog sporta, nakon što je hrvatski dream team izgubio od one momčadi koja vjerojatno jedina u povijesti zaslužuje opisati se tim riječima. Ali to je ionako manje bitna priča s tog turnira, samo ona koja se pamti. Najveći uspjesi Dražena i suigrača došli su prije tog finala, kad su zapravo postali prvaci svijeta, uzevši u obzir da nikad svim članovima te američke reprezentacije nije dokazano da su ovozemaljska bića.

Draženu je to bilo drugo olimpijsko odličje, nakon bronce u Seoulu. Bila je to zapravo i kruna karijere, "najslađi" dio košarkaškog putovanja. Mada je dojam koji je tada ostao bio kako će takvih, ako ne i ljepših košarkaških trenutaka, biti još. Jer ništa drugo se nije činilo logičnim. Ili pravednim, ukoliko to nije preteška riječ.

Doduše, drugi dio svijeta, onaj sjevernoamerički, u punom ga je svjetlu vidio u sezoni koja je uslijedila. U Netsima je svoj talent "pustio s lanca", osigurao si mjesto u trećoj petorci lige i podignuo očekivanja još više. Upravo tamo gdje su mu se nalazili i realni dosezi.

Koje nikad nećemo moći vidjeti, ali lako ih je zamisliti.

...

Jednom u određenom vremenskom periodu pojavi se, eto, takav čovjek. Čovjek koji će pokazati svijetu koliko visoko su postavljene ljudske granice, mnogo više nego što često mislimo, mnogo više nego što sugerira prosječnošću "zatrovan" razum.

Dražen je, pretpostaviti možemo, bio taj.

Jedan od onih koji je uspio sportski prerasti sredinu koja je i sama svojim sportskim uspjesima često prkosila okvirima u koje je svrstana demografskim karakteristikama. Koji je pokazao da Europljani mogu "letjeti" i na američkim parketima, otvorio put brojnim sljedećim talentima Starog kontinenta.

Jedan je, zapravo jedini, zbog kojeg dobar broj Amerikanaca koji ne zna niti približno smjestiti Hrvatsku na karti Europe, zna za jedan grad. Čak ne zna ništa o njemu, ali će vam, vjerojatno s mukom, izgovoriti riječ Šibenik. Odmah iza imena onog dečka koji je s jednakom željom, jednakom lakoćom, jednako uspješnošću zabijao i na Baldekinu i u Madison Square Gardenu.

Momka koji je uvijek znao nabrojati svakog kome "duguje" uspjeh. Mada su uglavnom drugi "dugovali" njemu.

Koji je svoje posljednje poene u životu zabio Slovencima jer je, eto, uživao igrajući za reprezentaciju. Bilo onu bivše države, bilo onu ove sadašnje. Države za koju je radio sve što je mogao, makar bio tisućama kilometara udaljen. Za koju je prosvjedovao, u koju je, eto, slao pomoć kako god je mogao. Za Šibenik i Šibenku, za Zagreb i Cibonu, za tu svoju malu Hrvatsku.

Državu čija se košarka, što klupska, što reprezentativna, ne uspijeva oporaviti i pribrati od tog ponedjeljka. Kao uostalom ni svi koji su barem jednom gledali njegovu prezentaciju pod obručima, uživali u onom što je bio.

Jer bio je jedan od najvećih. Jedan od, možda samo zato jer nije dobio priliku da ostane sam na vrhu popisa.

Košarkaški Mozart. S Baldekina.