Neki drugi svijet

Kolega Vedran i moja malenkost nagledali smo se uživo nogometnih utakmica u raznim natjecanjima - od onih u starom dobrom HNL-u, preko onih na Uefinoj razini naših klubova i reprezentacije do dvoboja na najvećim pozornicama kao što su svjetska i europska prvenstva.

Bez ikakvog posebnog afiniteta prema Premiershipu, ali i bez ikakve dvojbe, nakon 90 minuta nogometa na White Hart Laneu složili smo se - to je najbolja nogometna utakmica koju smo ikada gledali.

Ritam Premiershipa već je odavno opjevan, ali tek uživo doživite dinamiku jednog takvog dvoboja iz vrha engleskog nogometa. Dok paralelno gledate TV prijenos na velikom ekranu te duele na terenu desetak metara ispred sebe, shvatite da televizija ipak ne može prenijeti tu žustrinu, brzinu, snagu, požrtvovnost, moć. Dojma ste da bi nakon svakog drugog duela u HNL-u igrači tražili ambulantna kola.

Kvaliteta igrača naprosto fascinira - ako vam štopanje lopte nije perfektno, iste milisekunde netko će vam je uzeti ili vas pokositi na licu mjesta. Ako dodavanje nije savršeno, lopta nema šanse doći do igrača kojeg ste ciljali. Ako u duel ne uđete pravovremeno, igrača kojeg čuvate više ne vidite. Ako taktički ispadnete samo na trenutak, Rooney je metrima iza vas.

Dovoljno je prisjetiti se što je Aaron Lennon radio hrvatskoj obrani; isti igrač, jednako željan igre, protiv Patricea Evre nije mogao ali baš ništa. Štoviše, Lennon je više vremena čuvao Evru nego ovaj njega.

Za postići pogodak morate odigrati nešto perfektno - u ovom slučaju bile su to škarice Defoea, savršeni slobodnjak Giggsa, super precizni udarac Andersona i briljantna kontra u kojoj je najveći dio posla odradio Fletcher. Uzgred budi rečeno, Škot kojeg često smatramo "radilicom" zna sve o nogometu, od te lopte koju je dao Rooneyju mnogi bi "playmakeri" živjeli nekoliko mjeseci, a Fletcher usput trči poput maratonca; zamislite koliko su onda dobri oni koje zovemo "znalci", poput Cristiana Ronalda.

U tom svijetu sjajno su se snašli hrvatski nogometaši, teško je vjerovati da su do prije nekoliko godina naganjali loptu protiv Zadra i Cibalije. Ćorluka je odigrao odličnih prvih 45 minuta, bio među najboljima u domaćim redovima, dok je u drugom dijelu imao malo više problema s opakom lijevom stranom Uniteda. Kranjčar je u drugom dijelu upisao svoj debi za Tottenham, odmah se nametnuo kao jedini ozbiljan vezni igrač Spursa, ali Manchester je bio prejak; i za Kranjčara i za Modrića će biti sjajna stvar kada se Luka oporavi od ozljede. A najbolja za Tottenham, jer Spursi bez Modrića ne pripadaju premierligaškom vrhu.

Sjedili smo, inače, odmah iza Luke, s kojim smo u poluvremenu popričali o ozljedi ("sve ide kako treba"), o toj utakmici ("Manchester je jak, ali imamo šanse preokrenuti"), o utakmici dva dana prije ("bolje ne bih komentirao s obzirom da nisam igrao"). Bilo je, nadalje, vrlo zanimljivo slušati razgovore Modrića i Ćorluke nakon što je Charlie izašao iz igre - recimo tek da je i hrvatski reprezentativni bek bio impresioniran Rooneyjem, Evrom i ostatkom Manchester Uniteda.

Odlična pozicija nudila je još puno situacija kojima ne svjedočite svaki dan - promatrate kako se Alex Ferguson svađa s četvrtim sucem tri metra ispred vas (i ništa ih ne razumijete), gledate što sve pomoćni trener Tottenhama zapisuje u svoju bilježnicu, vidite kako komuniciraju rezervni igrači, pokušavate doživjeti i "osjetiti" kako diše čija svlačionica.

Cijeli je događaj bio pomalo nadnaravan; možda zato jer smo se na reprezentativne spektakle navikli, a utakmicu Premiershipa još nismo gledali, no cijelo vrijeme razmišljate - ovo je predobro. Nogomet, atmosfera, sve.

Ne čudi što su stadioni Premiershipa puni iz kola u kolo, ti deseci tisuća ljudi imaju u čemu uživati, a sami onda postaju dio spektakla. Atmosfera na White Hart Laneu bila je sjajna; navijači točno znaju kada treba podržati momčad, dobro znaju nogomet, a za svaki dobar potez, bio on uklizavanje, udarac, dodavanje, dribling, vrataraska obrana - čujete pljesak 30.000 ljudi.

Isto tako svoj obol daju gostujući navijači koji su od domaćih odijeljeni sa 7-8 zaštitara. I to je to, nema zaštitne ograde, kordona policije i suzavca; isto tako, poslije utakmice se bez problema moćete naći u koloni Spursa s dresom Andersona recimo. Čovjek bi rekao - pa normalna stvar, ali jednako normalno nije svugdje.

Sami White Hart Lane nije neko impresivno zdanje, barem ne izvana, što ne čudi s obzirom da se radi o trošnom stadionu. No, dom Tottenhama je dobro održavan i lijepo sređen iznutra, a kada se na njemu skupi 30.000 ljudi - onda to izgleda kao pravi premierligaški stadion. Koliko god stadion star bio, s Maksimirom je neusporediv.

Za razliku od stadiona, impresivan je vozni park ispred glavnog ulaza, vidi se da Woodgate, Crouch i društvo nisu štedili na prijevoznim sredstvima.

HNL je jedino što imamo, pa ga kao takvog i volimo. I kroz tekstove na Sportnetu se trudimo tom HNL-u vratiti obraz, podignuti ga, ojačati ga - dajemo mu veliku pažnju i pratimo ga kako i priliči našoj ligi. I jasno da je poseban gušt pratiti "svoj" klub, Dinamo, Hajduk, Cibaliju, Varteks, Rijeku, Osijek.

No, Premiership je drugi svijet. Tko voli nogomet, tko voli pravu atmosferu - toplo preporučam utakmicu engleske nogometne lige.

Bilo koju.