Nogomet, ipak, ima nekog smisla

Početak Europskog nogometnog prvenstva donio je prije desetak dana dvije zanimljive utakmice prvog dana natjecanja. Tog petka nogometni promatrači diljem svijeta mogli su vidjeti Ruse koji su zadovoljni napuštali travnjak, svjesni kako su se ponovno prikazali u dobrom svjetlu i najavili još jedan potencijalno uspješan turnir.

Moglo se vidjeti Čehe koji su samo ruskim promašajima zahvaljujući ostali na četiri primljena pogotka tog dana, koji nisu mogli pronaći odgovor za napadačku ergelu Zbornaje, za Aršavina i Džagojeva ponajprije.

Moglo se tog prvog dana vidjeti sjajno otvaranje utakmice Poljaka, vrijedno podizanja očekivanja u očima i srcima njihovih navijača, ali i među ostatkom nogometnog puka koji je nekako u virtualnoj projekciji četvrtfinala krenuo domaćine stavljati među posljednjih osam reprezentacija Starog kontinenta.

Doduše, nakon drugog poluvremena utakmice u Varšavi tog petka i Grci su se ugurali negdje na kartu skupine A i pokazali da su - Grci. Da su reprezentacija koju se nikad ne otpisuje, koja kad nema što izgubiti uglavnom pobjeđuje ili barem zadaje muke protivnicima, odbijajući se predati u situaciji u kojoj očekivani rasplet događaja upravo to nalaže.

Nakon poraza od Češke u drugoj utakmici realni rasplet događaja zasigurno ih nije stavljao na jednu od prve dvije pozicije u grupi.

No, onda je nogomet odlučio uzeti stvari u svoje ruke i još jednom objasniti pravila svoje igre. U koprodukciji s Češkom i Grčkom.

"Poslala" je najpopularnija loptačka igra na svijetu u četvrtfinale dvije momčadi koje su svojom igrom možda stekle najmanje poklonika, koje su u posljednjem kolu prvog kruga nadmudrili dobar dio kladioničara, koje nemaju toliko zvučnih imena u svojim redovima. Zašto? Zato jer su to zaslužile, nogomet je barem još uvijek pravedan na ovom svijetu.

Česi su pokazali konture zrele momčadi, koju nije psihički dotukao "potop" u prvom dvoboju, koji su igrali svoju igru i koristili tuđe pogreške, preživjeli grčki juriš u drugom i poljski u prvom dijelu i otkrili svoje karte onda kad su osjetili da je protivnik spreman za "kažnjavanje". Dvije pobjede bez ikakve mrlje, uz malu dozu prijeko potrebne sportske sreće, stavile su ih na vrh skupine i već sad im omogućili zadovoljan povratak u domovinu, ma kad se on početkom ovog ljeta dogodio.

Slična stvar je i s Grčkom, reprezentacijom za koju se voli reći da ima mnogo više "života" nego što se to čini na prvi pogled. I zaista, u posljednjih desetak godina svladavanje grčke momčadi se pokazuje mnogo težom zadaćom no što letimični pogled na njihov roster sugerira. Upravo zato što taj pogled i bude letimičan.

Grci, doduše, nemaju neki zvijezdu koja se tom riječju s punim pravom može kititi van granica domovine. Nemaju ni ono što kod većine nogometnih promatrača prolazi pod opis atraktivne igre. Nemaju, u pravilu, ni prevelikih izgleda dok sudac ne označi početak utakmice, barem je to slučaj u većini najava. No, imaju ono što je u samim pravilima nogometne igre podcrtano kao od iznimne važnosti. Momčad, naravno.

Momčad posloženu od strane iskusnog i kvalitetnog stratega, skup igrača u skladu s čijim je mogućnostima slagana taktika. Santos zna da u nadigravanju tijekom 90 minuta nema previše izgleda protiv većine momčadi na Euru, ali to nije razlog da podigne bijelu zastavu. U konačni rezultat, uostalom, ne ulazi umjetnički dojam, mada je ono što europski prvaci iz 2004. godine prikazuju na travnjaku nekom i najljepše za gledati. Strast, borba bez obzira na rezultat i poziciju i vjera u vlastite mogućnosti onda kad u malo koga ta ista vjera preostaje.

"Baletne škole" i sve minijature ovog svijeta možda su zaista ljepše od maloprije navedenog, sasvim sigurno će u većini utakmica donijeti i rezultat, ali malo kad će izvući emociju iz prosječnog gledatelja. Malo kad će nogomet u toliko mjeri približiti svakom čovjeku na tribini i milijunima uz televizijske prijemnike, ma koliko oni bili udaljeni od Grčke ili bilo koje druge države čijih reprezentativaca izvedbu gledaju.

Možda su Grci "nagrađeni" zbog situacije u kojoj se njihova država nalazi, kako bi donijeli barem malo euforije narodu koji se nalazi u prilično delikatnoj poziciji. Taj argument provlačit će se u manje ozbiljnim razgovorima nogometne tematike, ali ukoliko u njemu postoji i zrnce istine, neka je tako.

Jer nazvati grčki uspjeh slučajnim znači obezvrijediti sve njihove kvalitete i sve taktičke majstorije njihovih stratega. Slučajnosti se ne ponavljaju toliko često, mada ih Grci vole isprovocirati, u njihovu korist. Slučajnost ne vodi nikoga do naslova europskog prvaka, titule koju su obilježili i neki od aktualnih jurišnika pod paskom Fernanda Santosa.

Grci imaju svoju nogometnu školu, svoj način da dođu do uspjeha, ma kako on lijep ili ružan u oku promatrača bio. Njihov način zna biti svrsishodan, češće nego se to misli, a obezvrjeđuju ga i ne vole samo oni koji ne vole nogomet. Grci neće poput, primjerice, Španjolaca, Nijemaca ili Rusa iz ove skupine, zadiviti gledatelje totalnim nogometom, potezima iz nogometnih udžbenika, "tunelima", "trokutima" i driblinzima.

No, to je samo njihov "problem", njihov izbor za način igranja po pravilima koje nisu sami postavili.

Spomenuti Rusi, ti Rusi, na kraju se, eto, vraćaju kući, nakon što njihova u nekim trenucima zaista moćna izvedba nije kao produkt donijela adekvatni bodovni ulov. Sve ono što su promašili Keržakov i ostali nije moglo proći nekažnjeno, baš kao i pomalo nepotrebno riskiranje i lovljenje pobjede protiv Grčke, koje je ostavilo dosta prostora iza leđa veznih igrača Zbornaje. Nogomet je, eto, još jednom pokazao koliko taktika znači, koliko treba biti pametan za iskoristiti situaciju, bez obzira na sve Aršavine i Džagojeve, nedvojbene klase, ovog svijeta.

Dakako, nešto se pitalo i Poljake, ali oni nisu uspjeli pokazati da bi se na ovom natjecanju našli i bez da su bili domaćini istog. Bez obzira na poneki bljesak, na određene periode igre u kojima su pokazivali koliko mogu biti opasni, nisu imali dovoljnu širinu kadra i mirnoću u ključnim situacijama da stvari privedu kraju u svoju korist, da kažu tu posljednju riječ.

Kolonija iz Borussije Dortmund nije mogla sama, a znakovitom se pokazuje i činjenica da su u drugim poluvremenima Smudini igrači uglavnom djelovali poput ispuhanih balona, čak i u ovoj posljednjoj kad im ni domaći navijači nisu uspjeli pomoći da se nametnu protiv Čeha, da izvuku još malo snage i kvalitete. Moguće je da je zapravo nisu u dovoljnoj mjeri ni imali.

I, nakon svega, odnosno nakon prvog kruga, Grčka je ponovno sablaznila onaj dio nogometnih poklonika koji se sablažnjavaju nad njihovom igrom, bacila prognoze u koš za smeće i barem na jedan dan postala najljepša priča Eura. Svoj posao i cilj su ispunili, a sad se okreću susretu s vjerojatno vrlo renomiranijim protivnikom.

U kojem se od njih malo toga očekuje.

Ponovno.