A sada - još jedna povijesna

Utakmica u Španjolskoj pokazala nam je dva Dinamova lica. Sve je funkcioniralo dobro i korektno do primljenog pogotka, da bi se nakon toga momci u tamnoplavim dresovima raspali, posebno u drugom dijelu kada je Ivan Kelava spasio goste teže rezultatske katastrofe. Djelomično je to stvar psihologije, jer je dojam da su Zagrepčani vjerovali u pozitivan rezultat samo dok nisu rezultatski zaostali, a djelomično je plod Villarrealove opuštenosti nakon što su nakon više od dva sata igre otključali Dinamov gol.

Sve što smo vidjeli u drugom dijelu ide u prilog tezi koja je zagovarana i prije prvog susreta, a koja je ponavljana i uoči ovog, od strane Dinamove struke, igrača, pa i medija - da je Villarreal jedna jako dobra momčad, svakako bolja od Dinama.

Villarreal nije baš "mala Barcelona" niti je "3. najbolji klub u Europi", ali samo će nogometne neznalice osporiti visoku kvalitetu trećeplasiranog sastava Primere. Ispred Atletica, Valencije, Seville. Ako to nekome nije dovoljno da prizna visoku kvalitetu "Žute podmornice"...

Poraz u Villarrealu može se gledati na dva načina. Prvi i dakako kod nas puno popularniji - kako i zašto je Dinamo tako lagano i uvjerljivo izgubio? No, umjesto kritike ovog nastupa - a priznat ćete, nije isto izgubiti u Villarrealu i u Kopru po 3:0 - zašto ne bismo konstatirali: hm, pa ona Dinamova pobjeda u Zagrebu protiv tog Villarreala sada se čini još impresivnijom, zar ne?

Tada se Dinamov trijumf, nakon najbolje europske predstave hrvatskog prvaka u 10 godina, ponegdje pokušao umanjiti konstatacijom da je to bio "pričuvni sastav Villarreala", no vidjeli smo i sinoć da ta momčad i bez famoznog Nilmara može izgledati jako dobro, opasno, kombinatorno. Da, tada je Villarreal bio u slabijoj formi i tada je podcijenio Dinamo, no to ne može promijeniti činjenicu da je Dinamo nadigrao i zasluženo pobijedio ovu istu momčad koja je po mnogima među favoritima Europske lige.

Što je bilo drugačije? Dinamo ovoga puta nije zaigrao s istim samopouzdanjem i istim agresivnim pristupom, iako to do primljenog pogotka i nije izgledalo puno drugačije. Štoviše, Dinamo je taj koji je dva puta ozbiljno zaprijetio, iako je suvišno danas razglabati "što bi bilo da je Beqiraj zabio ono što je morao ili da minutu prije lopta nije poljubila stativu s krive strane". Nogomet se ne igra za prilike nego za golove, Villarreal je zabio prvi i potom razbio Dinamo.

Ovoga puta Dinamo nije imao tadašnju okomitost i probojnost po krilima, ovoga puta Sammir je bio puno bolje skautiran i zatvoren, ovoga puta zadnji vezni nisu bili na tako visokoj trkačkoj i taktičkoj razini, ovoga puta Beqiraj nije bio raspoložen kao tada Rukavina. Briljirali su tada i stoperi, no Bišćanu i Tonelu ne treba previše prigovarati za crveni karton (Bišćan) i drugi pogodak (Tonel) - oni su sinoć puno toga spasili, posebno Bišćan, a krivnja je vezne linije što su kreatori Villarreala imali toliko vremena i prostora upošljavati napadače na širokom prostoru.

I kada se sve to zbroji, pa tome još pridoda očigledno puno raspoloženiji Villarreal, dobije se dijametralno suprotna utakmica. No, ponavljam, nije sramota izgubiti od Villarreala u gostima, pa ni 0:3, posebno ako su se izvukle kakve korisne pouke i ako se naučilo što znači igrati protiv takvog suparnika kada je raspoložen.

PAOK otvara vrata raja

Možda i najlošija stvar koja se Dinamu dogodila jest crveni karton Igora Bišćana. Kapetan je u izvanrednoj formi cijelu jesen, stup je obrane koja je do Villarreala bila neprobojna i Vaha zna da će Barbariću morati taktički pomoći. Dinamov navijač može se samo nadati da je mladi stoper ponešto naučio od Tonela i Bišćana ove sezone jer će dobiti važnu ulogu u utakmici u kojoj je na stolu karta za europsko proljeće. Osim ako Halilhodžić ne odluči ipak prednost dati iskustvu Cufrea, a na lijevom beku potraži drugo rješenje (Vrsaljko, Ibanez...)

Iako mislim da se Zemlja neće prestati vrtiti oko Sunca kada jednom Dinamo dočeka Božić u Europi, činjenica je da je to europsko proljeće godinama nedosanjana ambicija kluba i da bi to Dinamu i aktualnom vodstvu kluba bila kruna petogodišnje dominacije u HNL-u.

Stoga, iako za knjige iz povijesti to nije bitno, za klub iz Maksimirske 128 PAOK uistinu jest "povijesna utakmica", ili barem prilika za takav uspjeh. Manchester Unitedu to bi bio neuspjeh, ali Dinamu bi bio povijesan uspjeh.

Dinamo svih ovih godina u Europskoj ligi/Kupu Uefa još nije bio u ovakvoj situaciji da u posljednjem kolu odlučuje sam o sebi, ali je dva puta domaćim pobjedama u pretposljednjem kolu mogao osigurati euro-kuglice na svom boru. Jednom je previsoka prepreka bio Heerenveen, drugi puta Spartak - hoće li PAOK Dinamu biti treća sreća?

Ako je suditi po utakmici u Grčkoj, Dinamo ima pravo na optimizam. PAOK nije kvaliteta Villarreala, Dinamo je i u Solunu pokazao da je barem al pari PAOK-u koji je, k tome, domaćinska ekipa. Naravno da se ne smije postaviti teza da je Dinamo sada veliki favorit jer znamo kako reagira u takvim situacijama, no da je ovo idealna šansa za europsko proljeće - jest.

Puno bi o ovoj momčadi i treneru, o njihovom karakteru i znanju, reklo kada bi u nekoliko mjeseci prošli put od "najlošijeg Dinama u zadnjih 20 godina" do "Dinama koji je konačno prezimio".

A taj uspjeh samo bi bila još jedna potvrda da niti o jednoj momčadi ne treba suditi nakon par utakmica, kao što se sudi Dinamu svakog kolovoza.