Il Capitano, Interov zaštitni znak

Njegovo je puno ime Javier Adelmar Zanetti. Prvi je put progledao u argentinskom glavnom gradu Buenos Airesu 10. kolovoza 1973. Odrastao je u tradicionalnoj obitelji, pomažući ocu u zidarskim poslovima i dostavljanju mlijeka, a u mladim je danima radio i u trgovini koju je držao njegov bratić. Iako mu je život bio ispunjen brojnim obvezama, nije zanemarivao strast za nogometom. Na lokalnim je travnjacima i igralištima bio čest gost, razvijajući tako svoj nogometni talent.

Javier je prvi ozbiljniji kontakt s nogometom ostvario u Atlético Talleresu, niželigaškom klubu s periferije Buenos Airesa. Tada, iako tek 18-godišnjak, svojim nastupima privukao je interes mnogih klubova, među kojima je bio i slavni Independiente. Vodstvo kluba ipak ga nije odlučilo poslati u Avellanedu, već u Banfield, koji se upravo te godine vratio u prvu argentinsku ligu.

Argentinac je u redovima Zeleno-bijelih doživio potpunu afirmaciju. Već je u svom trećem nastupu za klub proslavio prvoligaški prvijenac, iako to njegovoj poziciji - zadnjeg veznog igrača - nije prirođeno. Međutim, uvijek je volio "potegnuti" prema naprijed, jednako se dobro ističući i u obrambenim zadacima.

Značajna uloga u Banfieldu, gdje je nosio epitet ponajboljeg igrača lige, nije mogla proći nezapaženo ni na reprezentativnoj razini. 1995. godine Zanetti je dobio poziv u nacionalnu selekciju, što je ponovno zaintrigiralo mnoge argentinske velikane, no čelništvo kluba još ga je jednu sezonu zadržalo među svojim redovima.

U milanskom Interu godinu potom dogodile su se bitne kadrovske promjene. Na čelo kluba došao je Massimo Moratti, a trenersko je mjesto držao Roy Hodgson. 178 centimetara visoki veznjak iste se godine "otisnuo" prema europskom kontinentu i počeo svoj "mandat" među Nerazzurrima.

Nije prošlo dugo vremena, a Zanetti je dobio priliku zaigrati u prvoj postavi interista. Svojim zalaganjem na terenu i neumornim radom brzo je osvojio simpatije navijača. 1998. godine bio je važna karika u osvajanju prvog trofeja Crno-plavih nakon devet godina; bio je to pokal Kupa Uefe, kojeg su zavrijedili slavljem nad Lazijem na Parku prinčeva. Ipak, u idućih nekoliko godina prijatelji Intera nisu imali razloga za slavlje, sve do 2005. i afere Calciopoli.

Te je godine Inter osvojio prvu titulu najboljeg na Čizmi nakon 17 godina čekanja. Međutim, kako je naslov u "regularnom dijelu" prvenstva pripao Juventusu, a tek nakon potvrđenih sumnji u namještanje utakmica Bianconera za zelenim stolom otišao u vitrine interista, mnogi ga kritičari nisu smatrali pravim naslovom.

Dolazak Zlatana Ibrahimovića na Giuseppe Meazzu iz posrnule Stare dame preporodio je Inter. Četiri godine uzastopce bili su neprikosnoveni u domaćem prvenstvu, dokazavši tako "zlim jezicima" da u svakom smislu jesu najbolja momčad Italije. Popularni il Capitano u svim je izdanjima, bez obzira na to tko je bio glavni trener momčadi, uvijek bio "prvi među jednakima", igrač koji gotovo nikada nije zakazivao.

Crno-plave pruge postale su način života za Javiera. O ljubavi koju gaji prema Interu najbolje će reći on sam: "Inter za mene vrijedi jako puno. Mislim da nema puno momčadi koje bi trpjele 20-godišnjaka onoliko koliko je mene trpio Inter", referirao se na prve europske korake. Isticao je da nikada nije razmišljao o promjeni kluba: "Zbog nekog čudnog razloga ovdje sam se uvijek osjećao kao kod kuće. Zato nikada nisam pomislio na odlazak. Hvala im na svemu."

Iako mu je na plećima već 38. godina, ni u zrelijim danima Javier nije pokazivao padove forme. Zapravo, teško je reći je li ih ikada pokazivao. U prošlojesenskom dvoboju Lige prvaka protiv Tottenhama postao je najstariji strijelac najelitnijeg europskog natjecanja s 37 godina i 71 danom starosti. Iako su ovaj rekord potom rušili Inzaghi i Giggs, ovo je priznanje svakako vrijedno spomena.

Zanettijeva dugovječnost u Milanu preslikala se i na reprezentaciju: već 16 godina nastupa za Gauchose, a 140 puta izašao je na travnjak u bijelo-plavom dresu. Više od ikoga ikada. Za sobom ima dva nastupa na svjetskim smotrama, (1998. u Francuskoj i 2002. u Japanu i Koreji), te jedan na Olimpijskim igrama (1996. u Atlanti), gdje se okitio srebrnim odličjem.

Istinske nogometne, ali i ljudske vrijednosti Javiera su dovele do statusa jednog od najomiljenijih nogometaša današnjice, i to ne samo među navijačima Intera, već i daleko šire. Iako se grčevito bori za svaku loptu koju može osvojiti, gotovo nikada nije gubio živce i nesportski se ponašao. Vjerovali ili ne, posljednji crveni karton Zanetti je zaradio još 1999. godine u kup-dvoboju protiv Parme, a koliko ga je to isključenje zaboljelo, sam je potvrdio nakon utakmice: "Nikada se nisam svađao sa sucima i razočaran sam što sam dobio crveni karton. Mislim da ga nisam zaslužio." U 536 nastupa u Serie A, najviše od svih netalijanskih igrača, Zanetti nije zaradio niti jedno isključenje.

U uzvratu polufinala talijanskog Kupa protiv Rome Zanetti je proslavio veliki jubilej. Odigrao je 1000. službenu profesionalnu utakmicu u karijeri! Tim je nastupom ušao u elitno društvo još devetorice kojima je isto pošlo za rukom: Petera Shiltona, Raya Clemenca, Pata Jenningsa, Alana Balla, Davida Seamana, Paola Maldinija, Andonija Zubizarrete, Roberta Carlosa i Tommyja Hutchinsona.

I nakon 1000. utakmice, u Javieru i dalje "gori ista vatra" kao i prvog dana u Interu: "Više se umaram igrajući se sa svojom djecom nego nastupajući na nogometnom travnjaku." S Nerazzurrima ima važeći ugovor do 2013. godine, no ne smatra da će tada "objesiti kopačke o klin": "Ako se tada budem osjećao kao što se osjećam danas, onda bi do toga moglo doći još i kasnije."

Čelnici Intera "zakaparili" su Zanettija i za razdoblje nakon kraja njegove aktivne igračke karijere. Iako se špekuliralo da bi jednog dana mogao zasjesti na Interovu klupu, on tu funkciju ne želi: "Nadam se da ću i dalje ostati ovdje s ulogom s kojom ćemo biti zadovoljni i Inter i ja. Ali neću biti trener", iskreno je priznao talijanskim medijima.

Svoju dobrotu i velikodušnost il Trattore pokazuje i izvan nogometnih terena. Obnaša dužnost ambasadora Fifina projekta SOS dječjeg sela u Argentini, te globalnog ambasadora za Olimpijske igre djece s intelektualnim teškoćama. Osobitu je pažnju posvetio djeci s posebnim potrebama, osnovao je čak dvije humanitarne udruge, jednu u Argentini, drugu u Italiji, koje se bave ovim problemom.

Veličina u svakom pogledu, Javier Zanetti svakom je nogometašu pokazao put kojim jedan sportaš, a i čovjek uopće, treba težiti. Svojom dosadašnjom karijerom zavrijedio je epitet istinske sportske institucije, ne samo Intera i Argentine, već i nogometnog svijeta u cjelini. Radi takvih se isplati njegovati i živjeti sport.