Prilagodljivost kao još jedna vrlina

Pobjeda od 2:0 protiv Ajaxa na otvaranju Lige prvaka nije nešto zbog čega će u Madridu otvarati šampanjac, no igra madridskog sastava natjerala je smješak na lica navijača, a samim time i čelnika kluba.

Naime, iako je Mourinho sasvim dovoljno karizmatičan trener za Real (što je bio Pellegrinijev nedostatak), postojala je određena bojazan kod navijača da će Portugalac od kraljevske momčadi napraviti Chelsea ili Inter - uspješnu, čvrstu, ali na kraju dana, i prilično neatraktivnu momčad. U Londonu i Milanu to nije bio problem, no madridska publika želi spektakl barem ravan onome u Barceloni. Madriđani žele napadački nogomet, žele petarde, žele da Real igra kao najveći klub na svijetu, što po trofejima jest.

S obzirom na cijene ulaznica na Santiago Bernabeuu, ne čudi što su se već protiv Osasune mogli čuti zvižduci za igru koja je bila pretjerano "murinjovska", nedovoljno atraktivna za ono što Real želi.

Zato je dvoboj s Ajaxom bio značajan, jer iako je Real promašio sijaset odličnih šansi i zabio "samo" dva pogotka, publika je okrenula palac prema gore, sretna s prikazanim. Jer, da, navijači žele desetu kantu prvaka Europe, ali žele da to bude popraćeno spektakularnom igrom, jer Real ima igrače koji to mogu.

Neke će to iznenaditi, ali - Real ima i trenera koji to može.

O Mourinhu je stvorena fama kao taktičkom magu čije momčadi prvenstveno misle kako se obraniti, a tek onda kako zabiti pogodak, i to nije daleko od istine.

Ali Mourinho je jako inteligentan tip, a odlika takvih ljudi je i prilagođavanje na novonastale situacije. Jose zna da su u Madridu očekivanja drugačija, i neće biti toliko tvrdoglav da znalcima u svojoj momčadi ne dopusti da pokažu što znaju. Mourinho neće "uškopiti" Cristiana Ronalda, neće spriječiti ingenioznost Özila, neće reći Di Mariji "ti ne smiješ driblati".

Mourinho prije svega izvlači maksimum iz svojih ekipa, i potpuno je pogrešno zaključiti da su Chelsea i Inter igrali jednak nogomet, jer nisu. Treba se prisjetiti i njegovog rada u Portu, klubu koji je po mentalitetu sličniji Realu od Intera i Chelseaja. Mourinhov Porto je također bio vrlo organizirana ekipa, ali nipošto defanzivna ili bunkeraška, već odana portugalskom stilu.

Isto kao što je u Londonu iskoristio prednosti engleskog stila - snagu u duelu, dinamiku, brzinu, tempo, i isto kao što je u Milanu iskoristio prednosti talijanskog nogometa, prije svega taktičku obučenosti i igru na rezultat - Mourinho će i u Madridu znati iskoristiti ono u čemu su Španjolci, i Primera općenito kao liga, trenutno najbolji - pas igru, tehničku kvalitetu.

Susret protiv Ajaxa, koji je, istina, daleko od slavnih dana, ali ipak ne neozbiljna momčad, s Realovih 30-ak udaraca na gol, završnicama sa 5-6 igrača i brojnim momčadskim i individualnim akcijama koje su izmamile uzdahe tribina, pokazao je taj Realov i Mourinhov potencijal da se Barceloni odgovori ne samo rezultatima, već i igrom.

Izvlačiti velike zaključke još je rano, ali Di Maria, Özil, Khedira, Xabi Alonso, Higuain i dakako Cristiano Ronaldo su redom znalci i igrači koji teže nadigravanju, a ne nadtrčavanju. Real nije svoju momčad samo osvježio već i pomladio, pa ta Realova sredina i napad djeluju vrlo moćno, možda čak i malo neiskusno s obzirom da većina tih igrača nije nosila svoju momčad do najviših uspjeha u Ligi prvaka.

Na golu je svjetski i europski prvak Iker Casillas, a za obranu se ionako ne treba previše brinuti dok na klupi sjedi Mourinho.

Sve u svemu, razloga za optimizam je dovoljno. Madridski navijači vjerojatno će imati još "razlika u mišljenjima" s Mourinhom, no ako će rezultati ići ruku pod ruku s dopadljivim predstavama, mogao bi to biti još jedan uspješan Mourinhov "brak"...