Što se promijenilo u dvije godine?

Skoro točno dvije godine proći će između dva finala Lige prvaka u kojima će se susresti ista dva kluba. Preciznije, dvije godine i jedan dan dijele dan subotnjeg finala i dan u kojem je Cristiano Ronaldo možda i po prvi put dobio kompleks Messija. Nakon te utakmice Portugalac je izjavio: "Ovo mi je najveće razočaranje u karijeri." Vjerujemo njegovim riječima, ali u međuvremenu se strah i trepet protivnika Manchester Uniteda pretvorio u strah i trepet protivnika Real Madrida. U španjolskom klubu je nastavio nizati rekorde, pokazivati talent, privlačiti pozornost, ali je i nastavio nakupljati frustracije momčadskim neuspjesima. Nastavio, jer ih je već osjetio te svibanjske večeri.

Vjerujem da su već sad mnogi koji čitaju ovaj tekst zbunjeni prevelikim spominjanjem Ronaldovog imena, ali za to postoji i sasvim logično opravdanje. Portugalski ofenzivac zapravo je najzvučniji igrač s velikom ulogom koji je u međuvremenu napustio rostere ovih dvaju ekipa. Naravno, bilo je tu još niz odlazaka i dolazaka o kojima će kasnije još biti riječi, ali konture obje momčadi ostale su uglavnom iste.

No, da se prvo ukratko osvrnemo na utakmicu igranu na rimskom Olimpicu. Mnogo toga je jasno već iz naslova izvještaja tog dvoboja koji je glasio: "Barcelona iz snova". Bila je to zaista veličanstvena predstava igrača pod palicom Josepa Guardiole i to protiv jednog odličnog i dobro posloženog Uniteda. Iako, ostaje dojam da je Eto'o odlučio dio svog ubojitog repertoara prezentirati u idealnom trenutku za katalonsku ekipu i da je taj pogodak možda i razriješio dvoboj.

Zašto? Prije svega zato jer je Manchester posustao nakon uvodnih deset minuta u kojima je dominirao i spriječio Barcelonu da "dođe do daha". Pogodak Kamerunca donio je značajnu psihološku prednost njegovoj ekipi, kao što bio donio svakoj ekipi koja zabije iz prve prave akcije. United nije zabio iz prvih nekoliko pokušaja, a kasnije je bilo teško oduzeti loptu Barceloninim veznjacima koji su bez imperativa postizanja pogotka kombiniranjem "izluđivali" Engleze. U trenucima kad bi i uspjeli zaprijetiti, nisu to bili čisti pokušaji koji bi prošli pokraj te večeri dobro raspoloženog Valdesa.

Krajem prvog i početkom drugog poluvremena Barcelona je povezala tri odlične prilike, ali ovaj put su sreća, spretnost i Van der Sar spasili United da se oprosti od naslova već na polovici dvoboja. Kako to obično biva u nogometu, Manchester je došao do prilike da promašaje protivnika kazni, no Park je bio prekratak. Na drugoj strani je stativa spriječila Xavija da zabije iz slobodnog udarca, ali ga nedugo potom ništa nije moglo spriječiti da asistencijom obavi pola posla za udvostručenje vodstva. Drugi dio posla je manirom iskusnog centarfora odradio Lionel Messi i pogotkom glavom zapečatio sudbinu Uniteda, odnosno osigurao si titulu najboljeg igrača svijeta u tom trenutku.

"Ovo je najvažnija pobjeda u mom životu", govorio je tako Argentinac tada, a kritičari su se morali u dvoboju Ronaldo-Messi prikloniti ovom potonjem. Morali su se i igrači Manchestera nakloniti Kataloncima, a morao je, vjerojatno i je, Alex Ferguson svom mlađem kolegi na suparničkoj klupi čestitati. Guardiola je tad bio mudriji, prema nekima i sretniji što je na raspolaganju imao ipak "mrvicu" kvalitetnije igrače, koji su tu večer bili raspoloženiji ili jednostavnije rečeno, bolji.

Kad smo već kod njih, vrijedi spomenuti da su sedmorica iz tadašnje početne postave i dalje u crveno-plavom dresu i da će vrlo vjerojatno i ovog puta od početka u bitku za naslov. To su Valdes, Puyol, Pique, Busquets, Iniesta, Xavi i Messi. Dodamo li njima Keitu i Pedra koji su priliku dobili u manjem dijelu dvoboja nakon ulaska s klupe, dolazimo do brojke od devet igrača koji su nastupili u tom finalu, a koji su i dalje dio Barcelonine obitelji. Nedostaju samo četvorica prvotimaca, dvojica napadača i dvojica iz posljednje linije.

Najzvučniji je zasigurno ime Samuela Eto'oa, udarne igle i hladnokrvnog napadača koji je u srcima Katalonaca ostavio dubok trag. Nedostaje i njegov tadašnji partner iz napadačke linije, Thierry Henry. Uz dužno poštovanje Francuzu ipak se može reći da je on u Barceloni ostavio nešto lošiji dojam nego Kamerunac, a i u rimskom ogledu je ostao dužan. Nema ni Yaye Tourea, ni Sylvinha, ali svi oni su zamijenjeni jednako kvalitetnim pojedincima.

U napadu je sada David Villa, a već u prvoj sezoni je pokazao da može odgovoriti izuzetno visokim zahtjevima struke Barcelone. Sazrio je i znatno je opasniji Pedro, a na lijevom boku sad su Maxwell i Adriano. U tadašnjem rosteru bili su i Dani Alves te Abidal, no zbog kartona nisu mogli nastupiti na Olimpicu. Ovaj put Alves ima rezervirano mjesto na desnom boku, dok je za Abidala već dovoljna pobjeda što je ponovno u konkurenciji za momčad. U obrambenom dijelu od velike pomoći može biti i Mascherano, ali je za očekivati da će u situaciji kad su svi spremni prednost dobiti nešto raznovrsniji Sergio Busquets.

Još je manje promjena bilo u klubu iz Manchestera jer u odnosu na udarnih 11 iz rimskog finala na raspolaganju Fergusonu više nije samo Ronaldo. Klub je napustio i Tevez, ali on je priliku tad dobio tek u drugom poluvremenu. Vidić i Ferdinand su i dalje udarni stoperski tandem, teško zamjenjiv je i Evra, a na drugom boku uz O'Sheau su tu sad Rafael i Fabio. Carrick i Park i dalje drže vezni red, a jedini igrač koji više nije u prvom planu je Anderson. Tu je zato uvijek zahvalni Scholes koji je iskusio tek 15 minuta rimskog dvoboja, nakon ozljede vratio se Valencia, a uvijek može pomoći i Nani, iako mu forma nije na razini najboljih dana.

Vječni Giggs odlijeva izazovima mlađih i još uvijek je nezamjenjiv na svojoj poziciji, a Rooney je posebna priča. Iako je početkom sezone prolazio kroz određenu krizu, sad izgleda kao igrač koji je konačno sazrio za predvodnika ove ekipe. Malo je pozicija na terenu na kojima se Wayne tijekom utakmice ne nađe, a postizanje odlučujućih pogodaka ponovno mu je postalo poznat pojam. Dobio je i veliko pojačanje u napadu u vidu Hernandeza. Meksikanac je već u svojoj prvoj sezoni na velikoj sceni zadivio mnoge lakoćom zabijanja, a iako rijetko postiže spektakularne pogotke jednostavno se zna naći na pravom mjestu i završiti akciju često pripremljenu baš za njega. Naravno, neizostavan je i Dimitar Berbatov, stroj za golove koji unatoč zavidnoj statistici prigodu uglavnom čeka s klupe.

Na kraju, može se zaključiti da se u sastavima ekipa promijenilo malo toga, a svaki odlazak je nadoknađen jednako kvalitetnom pridošlicom. Uostalom, zato Manchester United i Barcelona i jesu ostali posljednji kandidati za europski tron.