Nogometaš izgubljenog vremena

Tu priču na krnjem engleskom ispričao mi je neki Jorge, Julio, tko će li ga više znati, za dvije hladne cerveje i kutiju Marlbora, koliko je uspio nažicati do posljednjeg zvižduka. Kasna je večer, i sunce je reklo zbogom ovom dijelu svijeta, a nas dvojica sjedimo za oronulim šankom, vani kiša udara po toploj i gnjiloj zemlji kao da je mrzi iz dna duše. Vonj ilovače gura se u sve pore na tijelu. I muhe su pobjegle na sigurno, pa lude od silne vlage i sparine plaze po svakom od rijetkih gostiju u krčmi i ujedaju svom silinom. Samo ja ih energično tjeram rukom, ostali nepomično zure u mali televizor na kojemu se sa svakim udarom groma izmjenjuju zvuk i slika. Cruzeiro - Botafogo, vjerojatno regionalno prvenstvo. Loš nogomet, a i pogubio sam se u sustavu natjecanja, pa više gledam uokolo, upijam dojmove zemlje sumanutih klasnih razlika i branim se od muha, nego što pratim utakmicu.

Sa zidova požutjelih od jeftinog duhana klate se uokvirene bubamare s kojima vješto u pokretu poziraju najveći umjetnici koje ovaj mulj bijede i zločina nije uspio ugušiti. Vidim čupavog Socratesa, o kojem sam samo slušao priče, jedan od rijetkih čija je fotografija još u boji. Pele ima posebno mjesto, samo je on na zidu iza televizora. Nažalost, ni njegovi refleksi nisu što su bili, pa se kesi iz razbijenog okvira. Vjerojatno mu je presudila boca koja je promašila televizor zbog nekog nedosuđenog penala. Velikog Garrinchu ne prepoznajem isprve, ali otkrivaju ga masna crna slova, izrezana iz nekog prastarog novinskog članka. Garrincha! I uskličnik. Samo to. Buljim tako po zidovima, na trenutak zažalim što i ja nisam rođen u ovoj bijedi da mogu reći kako sam pljeskao Zicu i Falcau. Samo na trenutak.

Gledam i dalje, sliku po sliku, na televizoru i dalje kratak pas, duga lopta, faul. Sad me već grize znatiželja, tražim debelog... pa i on je u mirovini, makar ne vidim ni Bebeta. Već sam gotovo odustao i pomirio se s lošom utakmicom i nikakvim društvom, kad odjednom čujem iza sebe: "Ola, gringo". Okrenem se, kad ono Jorge/Julio s početka priče, naslonjen na šank, u prljavoj žutoj potkošulji i oblaku dima, samo pokaže prstom na policu iza oznojenog konobara. "Cerveja?", pitam ja i već vadim dva reala. Upozorili su me da se s lokalcima nije za zajebavati, platim pivu, pa sam miran, a možda mi pokaže i najsigurniji put kući.

"Naravno, hvala ti", promrsi on kroz brčine, bez da mu se ijedan mišić na licu pomaknuo. "No, mislim da ono tražiš", i ponovno trzne prstom na istu onu policu iza istog onog oznojenog konobara koji vjerojatno jedini u ovoj birtiji ima posao. Oči su mi zasjale od sreće, i već sam ga krenuo pitati kako je samo znao, no onda sam se sjetio da ovdje svi sve znaju o nogometu. Kada je vidio da me pogodio u žicu i šaku reala u ruci, a pomogla je i besplatna piva, nagnuo se prema meni, prijateljski me potapšao po ramenu ne skidajući pogled s Cruzeira i Botafoga i rekao da ima za mene najljepšu uspomenu koju mogu ponijeti iz ove daščare očaja.

Okrenuo sam se prema njemu, isključio iz glave Cruzeiro i pustio ga da mi ispriča kako je on zavolio debelog, jer svatko ovdje ima onu jedinu pravu priču kojoj se mora vjerovati. Za par reala, naravno. Ili cerveju. Jorge se nakašljao, onako važno, kao predsjednici i vojskovođe kada se obraćaju narodu dok ih pokretom ruke šalju u rat, jer ratovati se mora, otpio gutljaj i krenuo s pričom.

Kotrljala se 1976. godina. Ponedjeljak ili utorak, ne sjećam se točno. Pele već sve teže ustaje iz kreveta, Maradona pušta crne, duge tinejdžerske kovrče, cijela Europa luduje za Cruyffom, a tamo negdje u kartonskim kućama Brazila, bez broja i imena, rađa se igrač koji će podijeliti nogometni svijet na onaj prije i poslije. Od onih koje sam gledao, on i Maradona, pa ništa, pa Leo i Zizou, pa dugo, dugo ništa... onoliko dugo koliko je mali zeleni driblao nesretne Engleze '86. i zbrajao u sebi: "Hodge + Beardsley + Reid + Butcher + Fenwick + 'ajde dođavola i ti Shiltone i gol!"

Već u tim godinama ovaj zubati klinac odskakao je od svojih vršnjaka, odskakao je toliko da je ubrzo skočio na drugi kraj svijeta, u obećanu Europu, u PSV Eindhoven za koji mu je bubu u uho tutnuo blaženi Romario. Sezona za pamćenje bila je dovoljna za Barcelonu koja je najjače zagrizla i '96. odlazi... - preskočio sam tu par odlomaka, jer, trofeje je da prostite, brojao i pamtio jedan Ambrosini. Ja sam ga pamtio po golu protiv Compostele, velikom Bobbyju Robsonu koji je nakon njegovog slaloma čupao sijedu kosu iako su mu doktori rekli da su mu to zadnje lasi u životu, po biciklu, topovskom startu, kristalnim koljenima, joga bonito, glupoj frizuri, pljesku Old Trafforda, mržnji Nou Campa - jer mrze se samo najveći.

Lako je hvaliti debelog, kao da ismijavaš Big Brother ili Keruma, i da budem zlurad do kraja, možda je i dobro da nije imao sreće s ozljedama, inače bi otkrio svijetu kako bogovi igraju nogomet. I nastavio je tu svoju priču Jorge/Julio, o životu u mulju, u Realu, u noćnim klubovima, u Ligi prvaka, u zagrljaju transvestita, u liječničkim sobama... o životu za žuti roman kakve ćete pronaći na kiosku uz dnevne novine. 39,99kn. Toliko bi vrijedila njegova priča na žutom tržištu. Vjerojatno i koju kunu više da je zabio škaricama u finalu Sylvesteru Stalloneu i oženio Palomu, sirotu ljepoticu iz susjedstva.

No, njegov nogomet nije imao cijenu. Jedan na jedan, mogao si se samo prekrižiti i čekati smrt. Nakon toga, lopta u mreži, dječački osmijeh, pa aeroplanino ili desni kažiprst u zraku. Težak je dan u životu svakog nogometaša, a taj dan mora doći, kada se probudiš i shvatiš da si danas gori igrač nego što si bio jučer. Kopačke u kutiju, kratki pozdrav i mjesto u povijesti. Ovaj put, na samom tronu. Naravno, cijela priča je čista izmišljotina...ali zakleo bih se da je sve o Ronaldu istinito. Kako je samo taj igrao... Joga bonito, debeli.