Devetka nije bila naša. Ali jedanaestica...

Da, zaista, kako reče Tomislav Pacak: "Nakon poraza uživaju kritičari. Ne u porazu, već u svojoj pameti. A nakon pobjeda uživaju optimisti. Ne u svojoj pameti, već u pobjedi." Lijepa je ova sunčana subota. Baš lijepa.

Ne zato što sam bio toliko pametan i vjerovao, nego zato što smo pobijedili. Ne zato što smo se "osvetili" Turcima, nego zato što će nam naredno ljeto opet bili lijepo. Što će Hrvatska opet živjeti za hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Neki iskreno i potpuno, neki prijetvorno i lažljivo u iščekivanju prvog kiksa. I da, zašto kriti? Sretan sam i zato što je Slaven Bilić izbjegao titulu "najgoreg izbornika u povijesti". Titulu koja mu ne pripada. Titulu koju nije zaslužio.

Ima nešto u toj igri brojki. Devetka očito nije bila naša. Deveti devetog devete su Englezi s nama "pobrisali pod" (pre)skupog Wembleya, uživajući zbog uzvrata za "ono" što im se na istom mjestu dogodilo dvije godine ranije. Jedanaesti jedanaestog jedanaeste mi smo Turcima uzvratili za "ono" u Beču prije tri i pol godine.

Minutu i pol trajalo je hrvatsko slavlje u Beču. Minutu i pol trajala je turska nada u Istanbulu.

Valjda to tako ide s nama i Turcima, najprije mi razočaramo njih, pa oni nas, pa mi njih. Ako je sljedeće opet naše razočaranje, neka ono bude opet za nekih, hmmm... 12 godina. Iako smo se mi Hrvati već jednom gadno opekli slaveći pobjedu protiv Turaka dok sve još nije bilo gotovo, ovaj put nam "više sile" valjda neće zamjeriti aroganciju zbog tvrdnje da nas Turci u uzvratu ipak neće pobijediti s "tri ili više." I to bez Hakana Balte, bez Emrea Belözoglua, bez Arde Turana. Dobro, nećemo ni mi imati Ćorluku i Dujmovića, ali donijeli smo ipak tu neku malu rezultatsku prednost s Turk Telekom Arene...

Taj Ćorluka je zapravo glavni junak ove moje današnje priče. Priznajem, odavno mi je taj "trapavi i previsoki tip koji potpuno nepravilno trči na petama i nitko ne zna koja je njegova prava pozicija" zapeo za oko. Odavno sam primjetio da taj "potpuno netipični nogometaš" zapravo jako rijetko griješi i kiksa, a na koju ga god poziciju stavite - odigra bez greške. Desni bek, stoper, zadnji vezni, lijevi bek - što vam treba?

Ćorluka može sve. Onako spor, krakat, naočigled trapav i nezgrapan, može "slomiti" braniča i idealno asistirati. Može idealno "sakriti" prostor iza svojih leđa, može u savršenom trenutku nadskočiti čovjeka kojeg čuva, može se u pravom djeliću seknude naći na prvoj vratnici i skrenuti loptu u mrežu dok se ostatak turske obrane bavi Olićima, Mandžukićima, Šimunićima, Dujmovićima.

Ćorluka je u Bilićevim vizijama jedini pravi joker zovi i nije nimalo čudno što je nastupio u čak 52 od 58 utakmica koje je Bilić vodio na klupi reprezentacije. Nije igrao samo kad je bio ozlijeđen ili kartoniran. Kad je on spreman, Bilić ima "luksuz" za zatvaranje bilo kojeg od četiri mjesta u zadnjoj liniji. Ćorluka je maestralnom izvedbom protiv Turske "posramio" sva naša potencijalna rješenja za to bolno mjesto lijevog braniča.

Mnogo je onih, uključujući i autora ovog teksta, koji su smatrali da je pametnije ovog puta "potrošiti" "joker-Ćorluku" na mjestu stopera. Ovako načetog i ozljedama "izraubanog" činilo se logičnijim staviti ga na mjesto gdje će se manje trošiti. Srećom, Bilić je išao za svojim instinktom, a Ćorluka mu vratio na gotovo savršen način.

Zaslužan za to je i Gordon Schildenfeld, koji je nakon početne "nervoze" ostatak utakmice odradio kao da je u paru s Josipom Šimunićem odigrao 104, a ne samo četiri utakmice koje su dosad u životu igrali skupa. Njihova suradnja bila je izvrsna, a Schildenfeld je svojom discipliniranom i koncentriranom partijom poručio i Biliću i Lovrenu kako je spreman. I to za najteže izazove. Bila je to i Schildenfeldova "slatka osveta" Turcima, za ono vrijeme provedeno u Bešiktašu u kojemu se nije naigrao.

Zašto je igrao Dujmović, koji ne može ni do klupe za pričuve u moskovskom Dinamu, a nije Vukojević, koji je nezamjenjiv u udarnih 11 kijevskog? Odgovorila je predstava na Turk Telekom Areni. Bilić je i s tom odlukom pogodio, iako je rezon zaista sugerirao logiku da igra onaj koji je "u ritmu utakmica". Zar zaista Olić od prve minute? Zar Vida na desnom beku?

Bilić je u 90 istanbulskih minuta izborio puno "malih pobjeda". Ali više i važnije od svega - jednu veliku. Onu koja nas je podsjetila na Englesku, ali ne Englesku iz "devetog devetog devete". Nego Englesku iz dvadesetprvog jedanaestog sedme. I opet ta jedanaestica...