Dođite (opet) u Vinkovce!

Prekrasna nogometna jesen u gradu na Bosutu doživjela je u subotu svoj vrhunac. Istina, dobar je broj onih koji će za utakmicu godine u Vinkovcima proglasiti nadolazeći dvoboj između Cibalije i Osijeka, no reprezentacija je ipak jedna druga priča. Slavonskih derbija je bilo i bit će ih još puno, ali prvo gostovanje najbolje nogometne selekcije Hrvatske događa se samo jednom, i zato će taj 14. studenog 2009. godine ostati zlatnim slovima zapisan u povijesti Vinkovaca.

Gledajući u subotu lica okupljenih gledatelja na stadionu uz Bosut, mogla se na njima primijetiti kombinacija sreće i nevjerice. Nakon 18 godina praćenja reprezentacija na stadionima diljem Hrvatske i svijeta, emotivnog proživljavanja svakog velikog uspjeha, ali i razočaranja, Vinkovčani su dobili neočekivanu priliku vidjeti najbolje hrvatske nogometaše tu u svom dvorištu, i to kao da ih je uhvatilo nespremnima, kao da su se već svi pomirili s činjenicom da reprezentacija nikad neće odigrati utakmicu u Vinkovcima.

Neki će reći - "da Cibalia ove godine ne slavi 90 godina postojanja, da protivnik nije Lihtenštajn i da iza reprezentacije nije jedna neuspješna epizoda, koja bi u nekim drugim gradovima za sobom povukla slabo popunjene tribine, možda i pokoji zvižduk okupljenih gledatelja, ne bi se HNS nikad sjetio Vinkovaca" - ali sve su to sad nepotrebna razglabanja. Pa, taman da više nikad ne istrče na stadion pokraj Bosuta, Vinkovčani će se uvijek moći sjetiti te povijesne subotnje večeri, i tu im uspomenu nitko neće moći oduzeti.

Nije zadovoljstvo gledatelja pomutila ni činjenica da je protivnik našim vedetama bio slabašni Lihtenštajn; to je bio potpuno nebitan podatak. Bila je to utakmica u kojoj su važni bili samo izabranici Slavena Bilića, dok je sve ostalo palo u drugi plan. Brazil, Njemačka, Lihtenštajn ili selekcija Vukovarsko-srijemske županije, "dajte koga god hoćete", samo da je s druge strane Hrvatska!

Prava je šteta što su ozljede s travnjaka udaljile nekoliko ponajboljih reprezentativnih aduta, no i ovi igrači s kojima je izbornik raspolagao u Vinkovcima imali su što za ponuditi. Je li to bilo zbog dobre atmosfere na i oko stadiona, zbog želje da se dobrom igrom barem donekle ispere gorak okus nakon ispadanja iz utrke za odlazak na Svjetsko prvenstvo ili je jednostavno u igračima ovog puta proradila "žica" profesionalnosti koju bi trebali prikazivati u svakoj utakmici? Teško je reći, možda je zapravo bila riječ o kombinaciji svega navedenog.

Darijo Srna i Niko Kranjčar rastrčani i željni igre kao da im je bio prvi nastup u reprezentativnom dresu, Eduardo gladan pogotka kao da na Emiratesu igra ključnu utakmicu Premiershipa, Šimunić smiren i maksimalno koncentriran, bez nepotrebnog poigravanja i nonšalancije kakvoj smo često svjedoci u ovakvim utakmicama.

Da, ponovit ćemo još jednom, nije Lihtenštajn protivnik na osnovu kojeg možemo donijeti tko zna kakve zaključke, ali i u ovakvim utakmicama stvari ponekad znaju krenuti u krivom smjeru, što se, zahvaljujući pristupu naših reprezentativaca, u subotu ni u snu nije moglo dogoditi. Konačno, pet "komada" u protivničkoj mreži uvijek lijepo zvuči, bez obzira tko stajao s druge strane terena.

Posebna priča ove vinkovačke epizode su igrači koji su dobili prvu (pravu) priliku za nastup u dresu reprezentacije, a o čijim je nastupima Slaven Bilić imao samo riječi pohvale.

I grad na Bosutu je, poput Mate Bilića ili Tomislava Dujmovića, i prije zaslužio svoju priliku, kao što se i nada da ga reprezentacija u budućnosti neće zaobilaziti u širokom luku, kao što je to bio slučaj u povijesti. Nitko ovdje ne očekuje ključne utakmice protiv protivnika "prve klase", Vinkovčanima će Lihtenštajn, Andora i njima slični biti i više nego dovoljni...