Kockasto desetljeće Roberta Kovača

35-godišnji Robert Kovač, mlađi brat donedavnog hrvatskog kapetana Nike Kovača, okončao je svoju reprezentativnu karijeru. Ostat će zapamćen kao jedan od stupova kockaste obrane u posljednjih deset godina i nezamjenjivi član nacionalne selekcije neovisno o uspjesima, neuspjesima ili izbornicima.

Nogometno je obrazovanje, ali i odgoj, stekao u Njemačkoj, u redovima Rapid Weddinga i Herthe iz Zehlendorfa, a s 22 godine dobiva prvi ozbiljniji angažman u Nürnbergu. Već nakon prve sezone stupa na veliku scenu i seli u Bayer iz Leverkusena, u kojem se zadržao sve do srpnja 2001. godine.

Upravo je on bio jedan od temelja momčadi koja je postupno bivala sve snažniji kandidat za titule (Kovač je 2000. godine ponio titulu viceprvaka Njemačke) i kasnije se izborila za finale Lige prvaka, no hrvatski je stoper u međuvremenu dobio poziv koji se ne odbija te preselio u veliki Bayern. U četiri bavarske godine prometnuo se u jednog od ponajboljih braniča Bundeslige, naosvajao se trofeja, a zatim se okušao i u Italiji.

U Juventusu je igrao dvije godine da bi se na još jednu sezonu vratio u Njemačku, u redove dortmundske Borussije. 29. siječnja 2009. godine po prvi je puta u svojoj karijeri postao igračem nekog našeg kluba: potpisao je ugovor sa zagrebačkim Dinamom, u kojem će vjerojatno i zaključiti svoje klupske igračke dane.

Za svoju je zemlju debitirao u prijateljskom ogledu Hrvatske i Italije u Zagrebu, 28. travnja 1999. godine. Ušao je na poluvremenu kao zamjena za Damira Milinovića, a već je u svom četvrtom nastupu odigrao jednu od najvažnijih dugih lopti u povijesti hrvatske reprezentacije. U posljednjim sekundama utakmice protiv Republike Irske, u kvalifikacijama za odlazak na europsku smotru u Nizozemskoj i Belgiji, njegovo je ispucavanje uhvatio Davor Šuker, a ostalo je, kako se kaže, povijest.

Igrom sudbine, upravo će to Europsko prvenstvo - uz netom izgubljenu priliku za put u Južnoafričku Republiku - biti jedino veliko natjecanje na kojem Robert Kovač nije zaigrao. Ustalio se u prvoj jedanaestorici i svoje mjesto nije ispuštao sve do posljednjih godinu dana, kada su ga počele zaustavljati ozljede i suspenzija.

U Japanu 2002. godine odigrao je svih 270 hrvatskih minuta, a u Portugalu 2004. propustio je tek jedno poluvrijeme (drugi dio susreta protiv Engleske). Na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj zaradio je po jedan žuti karton protiv Brazila i protiv Japana te nije konkurirao za odlučujući dvoboj protiv Australije. Umjesto njega zaigrao je Stjepan Tomas i otvoreno je pitanje bi li s Kovačem u sastavu rasplet bio drukčiji.

Robert Kovač ostao je jedan od nositelja igre i nakon što je kormilo preuzeo Slaven Bilić. Svojim je iskustvom predvodio pomlađenu reprezentaciju u trenucima kada je budućnost izgledala pomalo tmurno. No, naposljetku se osladio jednim od vrhunaca svog nogometnog života: pobjedama nad Engleskom u kvalifikacijama i četvrtfinalom Europskog prvenstva u Austriji i Švicarskoj, gdje je van terena odgledao samo manje važan okršaj s Poljskom.

Dao je koliko je mogao i u posljednjem ciklusu, u kojemu je nakon oproštaja Nike Kovača ponio i kapetansku vrpcu, ali obilježit će ga isključenje nakon prekršaja na Joeu Coleu - taj je trenutak prelomio jednu od ključnih utakmica u pokušaju da Hrvatska stigne na jug afričkog kontinenta. Rastanak nakon neuspješnog završetka logičan je potez, vrijeme je da netko drugi preuzme poziciju koju je Robert Kovač držao cijelo desetljeće.

Ukupno je 84 puta branio hrvatske boje (bez postignutog gola) i gleda u leđa samo Dariju Šimiću, koji se diči okruglom stotkom. Za jednu je utakmicu nadmašio brata Niku. Robert Jarni ima 81 nastup, a Kovačevom drugom mjestu zasad mogu zaprijetiti Stipe Pletikosa (79), Josip Šimunić (75) i Darijo Srna (70).