Na jednoj stvari treba poraditi, ali Hrvatska se nema koga bojati

Na kakva su nas sve čupanja živaca i drame od utakmica naviknuli Vatreni, dvoboj protiv Gane možemo nazvati i mirnim. Iako situacija nije bila baš bajna, vjerujemo da se i vama prožimao pozitivan osjećaj i rečenica: 'Ma, izvući ćemo mi to.'

Nekako uvijek Hrvatska 'izvuče' u ovakvim utakmicama, kada je najpotrebnije i kada je pritisak prisutan. Bilo je tako i ovoga puta, možda je specifično bilo zbog neuvjerljiva prva dva kola, no sada bi trebalo biti lakše. Pa, krenimo redom s analizom susreta protiv Gane.

Iznenađenje u prvih 11, a je li sada kraj rotacijama?

Osobno, na terenu mi je najmrža stvar konstantno mijenjanje pozicije. Vjerujem da je svaki hrvatski reprezentativac spreman igrati na bilo kojem mjestu koje Zlatko Dalić zatraži, ali Svjetsko prvenstvo nije mjesto za eksperimentiranje.

Sam Dalić priznao je kako je napravio određene pogreške i kako je 'bucao' s početnom postavom. Ne samo po pitanju formacije, nego se veliki broj igrača morao 'šaltati' po pozicijama.

I teško je onda uhvatiti ritam, ali kada se koristi provjerena formula - onda je puno lakše, prirodnije. U ovom slučaju, na papiru 4-2-3-1 s Petrom Sučićem kao podrškom za Luku Modrića i Matea Kovačića i odmah je to izgledalo puno bolje na sredini.

Luka je zaigrao nešto povučenije, Kova je imao više prostora za svoje probijanje linija i kao da je sve prodisalo. Protiv Paname je dojam bio da Modrić i Kovačić smetaju jedan drugome, obojica su prilazila po loptu zadnjoj liniji, a sada je ipak bilo drugačije. I funkcioniralo je.

Možda je tu malo iznenadila odluka ubacivanja Nikole Vlašića, ali ideja je bila jasna - dobiti na defenzivnoj stabilnosti. Vidjelo se protiv Paname da je Josip Stanišić upozoravao Marca Pašalića, a Niksi je ipak bio puno odgovorniji i bolji otraga. I na kraju mu se to vratilo.

Pitanje se nameće samo po sebi - je li ovo 'ta' postava koju će Dalić koristiti do kraja? Ili, točnije rečeno, je li ovo ideja koju će Vatreni slijediti u nastavku?

Pongračić mora biti sigurniji

Kvaliteta Marina Pongračića je neosporna - jak je, ima potrebnu brzinu, a posebno dobar je na lopti. Međutim, nekada ga ona ponese. I previše.

Uvijek je na rubu, neka njegova dodavanja bit će ili ključna po protivnički ili kobna po vlastiti gol. U ovakvim utakmicama, posebno na turnirima, takvo što nije pretjerano poželjno kod stopera.

Tako je Marin i skrivio prekršaj iz kojega su Ganci izjednačili. Išao je primiriti loptu i odvući je, pobjegla mu je, a mogao je puno jednostavnije riješiti situaciju.

Ne želim reći da je bio loš, štoviše, ima onaj stoperski stav, bez respekta prema protivniku, na knap je i dobro čita igru, a kao takav tip potreban je kada se protivnik povuče. Međutim, jednostavna igra stopera je i najpoželjnija. Josip Šutalo je po tom pitanju dosta naučio prethodnih godina.

Baturina = sadašnjost i budućnost

Poseban odjeljak za Martina Baturinu, dosad najboljeg hrvatskog igrača na ovom Svjetskom prvenstvu. Na terenu djeluje najsvežiji, osjeti se da je pun samopouzdanja i da je iza njega vrhunska sezona u Comu.

Sve radi točno onako kako treba, bez ijednog poteza viška, sve tako lagano i opušteno. Pokazao je da je dobio na okomitosti, još iz Dinamovih dana mu se na tome najviše zamjeralo, ali Cesc Fabregas pretvara ga u ozbiljnog igrača.

Ovoga puta i on je imao drugačiju ulogu, igrao je na lijevom krilu, ali na toj poziciji se ustalio u Comu. Zaista, samo mu treba dati slobode, Bati će uvijek nešto napraviti.

Na prekidima treba poraditi

Prekidi nisu stvar kvalitete, nego koncentracije. Protiv Engleske se najviše o tom problemu pričalo, a evo - ima povoda i nakon ove utakmice.

Mnogi klubovi, a u posljednje vrijeme i reprezentacije, imaju trenera isključivo za prekide. Zbog toga je Arsenal dobio dimenziju više, Portugal je opasniji i tako dalje.

Neke stvari su zaista neshvatljive, prvotno ona kako je Harry Kane bio nečuvan, no dobro - Dalić i ekipa će sve to u kompletu sigurno analizirati. Visina nije problem, Hrvatska ima igrače koji su jaki u zračnim duelima i na papiru tu ne bi trebalo biti većih problema.

Nije ovo nerješivo, štoviše - koncentracija je najbitnija, a ona je dosad bila forte Hrvatske.

Šesnaestina finala - Portugal

Na pitanje Kolumbije i Portugala - mišljenja su podijeljena. Neki su priželjkivali jedne, drugi pak druge, ali uvijek bi zaključak bio isti - 'Hrvatska može i protiv jednih i protiv drugih'.

I sto posto je tako. Nema smisla strahovati protiv bilo koga kada je Hrvatska ta koja je osvojila dvije medalje na posljednja dva izdanja. Istina, nije to ista momčad, no određena doza respekta uvijek će biti prisutna kod protivnika.

Nije isto ni igrati u skupini i nokaut fazi. Drugačiji je pristup, u pravilu je manje prostora, i uglavnom to budu šahovske bitke. Barem kada su utakmice Hrvatske u nokautu u pitanju.

Ako ste možda ostali budni i gledali Kolumbiju i Portugal, vidjeli biste da su obje momčadi jako opasne. Igralo se otvoreno, a osjećaj je da je Kolumbija bila bliža pobjedi. Dovoljan joj je bio i remi, a zanimljivo, pred sami kraj imala je pristup kao da je ona ta koja hvata rezultat. Jasno, završilo je bez golova.

Portugal nam je dobro poznat, u posljednje dvije godine Hrvatska je s njim igrala tri puta - po remi, pobjeda i poraz. Glavno pitanje bit će tko će se nametnuti u sredini, Portugalci su tu jaki, ali Modrić i Kovačić svima mogu skriti loptu.

Možda je i bolje što je Portugal protivnik - na njemu je ogroman pritisak te 'super-momčadi' kojoj je vrijeme da osvoji nešto. Pod takvim pritiskom igrači često podlegnu. A poruka za kraj ove analize - vrijeme je za osvetu za Europsko prvenstvo 2016. godine.