Reprezentativne karijere za uzor

Darijo Srna

Piše: Bernard Jurišić

Darijo Srna u reprezentativnom dresu debitirao je 20. studenog 2002., u vrijeme kad je izbornik Otto Barić očajnički tražio "svježu krv" nakon lošeg starta u kvalifikacije za EP 2004. (Estonija 0:0, Bugarska 0:2). Srna je bio baš to, 20-godišnjak neograničene energije, siline, srčanosti i sjajne desne noge koja je najavljivala velike stvari. Na debiju u Temišvaru zaigrao je protiv Razvana Rata, ne znajući da će baš s njim čitavo desetljeće provesti u istoj liniji iste momčadi.

Srna je najbrže od svih hrvatskih rekordera stigao do brojke od 100 reprezentativnih nastupa. Pletikosi je za to trebalo 14 godina, Šimiću i Šimuniću po 12 i pol, Srna je stotku dohvatio nakon 11 i pol godina. Jasno je i zašto - od svog debija do jučerašnje utakmice zbog kartona i ozljeda propustio je tek 16 reprezentativnih nastupa, a od 100 utakmica 65 je odigrao od prve do posljednje minute. S obzirom da mu je tek 31 godina i da najavljuje još dugo igranje, očekuje se da će postaviti brojku nastupa koju će teško biti dostići.

Iako njegova pozicija ne sugerira često postizanje pogodaka, Darijeva sjajna desnica već ga je s 20 pogodaka progurala na treće mjesto vječne liste reprezentativnih strijelaca, iza Šukera (45) i Eduarda (26). Do jučerašnje utakmice protiv Južne Koreje na reprezentativni pogodak je čekao dvije i pol godine - od kvalifikacijskog gostovanja u Latviji u rujnu 2010. Kapetansku vrpcu preuzeo je nakon umirovljenja Nike Kovača i s 35 izvođenja reprezentacije na centar već je na trećem mjestu iza dvojice velikih kapetana - Bobana s 48 i Nike Kovača s 43.

U 11 i pol godina njegove reprezentativne karijere pamte se nastupi na Europskim prvenstvima 2004., 2008. i 2012., te na Svjetskom prvenstvu 2006. Baš je u tim kvalifikacijama za Njemačku 2006. "eksplodirao", vukao Hrvatsku golovima i asistencijama, a šest bodova protiv Švedske koja su donijeli njegovi pogoci bili su ključni za direktan plasman na Svjetsko prvenstvo. Na otvaranju kvalifikacija za EP 2008. izbornik Bilić ga je posjeo na klupu u domaćoj utakmici protiv Makedonije, no njegov ulazak na poluvremenu značio je i preokret. Pogodak i asistencija za pobjedu kojom je pokazao da je preveliki luksuz takvog igrača držati na klupi.

S velikih natjecanja pamte se njegov promašaj jedanaesterca protiv Japana na SP 2006., ali i pogodak iz slobodnog udarca u narednoj utakmici protiv Australije. Na EP 2008. postigao je vodeći pogodak protiv Njemačke i bio jedini naš strijelac u lutriji jedanaesteraca u četvrtfinalu protiv Turske.

Stipe Pletikosa

Piše: Borna Rupnik

Paralelno uz proboj kroz mlađe kategorije Hrvatske, ulaskom u igru na svom Poljudu, na poluvremenu umjesto Marijana Mrmića u prijateljskom ogledu protiv Danske, počela je reprezentativna karijera Stipe Pletikose, koji se nakon Dražena Ladića nametnuo kao najčešće rješenje na golu nacionalne selekcije. U proteklih 14 godina često je bio i među najčvršćim karikama Hrvatske te se predstavio i na velikim europskim i svjetskim pozornicama.

Već se kroz kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2002. godine izborio za "jedinicu" na hrvatskom golu te tri susreta u Japanu i Južnoj Koreji, a istim je ritmom nastavio i prema Europskom prvenstvu u Portugalu, no tada ga je privremeno zaustavila ozljeda. Prednost je dobio Tomislav Butina, ali Pletikosa se vraćao i opet uhvatio priliku na svjetskoj smotri u Njemačkoj. Protiv Brazila i Japana nije uspio zaustaviti samo Kaku, a u epskom dvoboju s Australcima u više je navrata sačuvao Hrvatsku još neugodnijeg rezultata te, zanimljivo, zaradio svoj jedini žuti karton u reprezentativnoj karijeri.

Početak ere izbornika Slavena Bilića Pletikosi je održala status, a on je uzvratio sudjelovavši u "nulama" s Rusijom te veličanstvenim pobjedama nad Engleskom. Jedan mu se propust pamti u domaćoj pobjedi nad Makedonijom, dok je ostale reprezentativne kikseve, poput onih s Austrijom (2006.) i Mađarskom (2008.), ipak ubilježio u rezultatski nevažnim susretima. Zato je u Beču, u prvoj utakmici skupine protiv domaćina Europskog prvenstva odnio najveći dio zasluga za uvodna tri boda. Međutim, bio je i sudionik nesretnog raspleta protiv Turske, kao i dijela neuspjelih kvalifikacija za jug Afrike, pri čemu branio po jedan susret s Englezima (Zagreb) i Ukrajincima (Harkiv), a ostala dva prepuštena su Vedranu Runji.

Dok se Pletikosa mučio s klupskom minutažom, Runje je imao prednost, a mjesto među hrvatskim vratnicama opet je zacementirao u jesen 2011. godine, kroz pirejsku kalvariju i istanbulsko iskupljenje te vrlo vrijednu obranu na samom početku uzvrata dodatnih kvalifikacija s Turskom, koja je onemogućila eventualno rasplamsavanje gostujućih nada u Zagrebu.

Za nagradu, dobio je i svih 270 minuta protiv Irske, Italije i Španjolske u Poljskoj i Ukrajini, na turniru na kojemu su Hrvati mogli biti ponosni na prezentacije svojih "kvadratića". Kao što mogu biti i na cjelokupnu reprezentativnu karijeru Stipe Pletikose.

Josip Šimunić

Piše: Tomislav Pacak

Za razliku od Pletikose i Srne, Josipa Šimunića nismo imali prilike pratiti od rane faze karijere - u reprezentaciju je "banuo" kao gotov igrač, stasiti 23-godišnji branič koji se borio s hrvatskim jezikom i koji je već tri godine boravio u Bundesligi. Usprkos odrastanju u Australiji i prolasku kroz australske nogometne kampove, Joe je osjetio poziv prema "kvadratićastom" dresu, a to se pokazalo sjajnom odlukom i za njega i za Hrvatsku.

Od debija 10. listopada 2001. protiv Južne Koreje pa do 100. nastupa protiv te iste Južne Koreje puno se toga promijenilo u hrvatskoj reprezentaciji, no Šimunić je ostao isti. Tada je igrao s Butinom, Tokićem, Soldom, Agićem, Vlaovićem, Mumlekom, Đolongom, Karićem i Hrmanom, sada je igrao s Andrijaševićem i Ademijem - vremena i suigrači su se promijenili, kosa se prorijedila, ali Šimunićevo nogometno znanje i dalje je besprijekorno.

Ozljeda Tudora otvorila mu je prostor za odlazak na SP 2002. iako nije odigrao niti jednu kvalifikacijsku utakmicu, a tu prigodu objeručke je zagrabio i u narednih 10 godina nije ispuštao svoje mjesto u obrani. Sa svog prvog SP-a pamtit će pobjedu protiv Italije kojoj je dao velik doprinos noseći se rame uz rame sa sjajnim Vierijem, čime je potvrdio klasu s kojom manje upućeni pratitelji nogometa tada nisu mogli biti upoznati.

Šimunić nije od starta bio popularan među svim navijačima. Njegova coolerska igra rezultirala je i pogreškama, ponekada je zbog svog stila izgledao kao neozbiljan, nekonzistentan igrač kojem nije lako vjerovati. "Šimunić se zaigrao" bila je nerijetka sintagma povezana s njegovim nastupom, a znalo je to i rezultirati kardinalnim greškama, kao recimo u Ipswichu gdje je Hrvatska 2003. izgubila prijateljsku utakmicu djelomično zahvaljujući Šimunićevim potezima. Nije briljirao ni iste godine u Belgiji gdje je dobio dva žuta kartona u važnom porazu Hrvatske, a među tragikomičnim potezima pamtit će i gol koji su Izraelci postigli u hrvatskoj pobjedi od 4:3.

No, Šimunić će usprkos povremenim "ispadima" ostati zapamćen kao fantastičan stoper. Bio je odličan na SP-u 2002., no o njegovoj klasi dovoljno govori što je igrao svih 90 minuta i na EP-u 2004. i na SP-u 2006., dok je na Euru 2008. odmarao samo protiv Poljske kada je većina prvotimaca ostala na klupi. Šimuniću su, dakle, izbornici vjerovali kada je god bilo najvažnije, a on im je uzvraćao velikim partijama.

Savršeno je, primjerice, igrao u Švedskoj na početku Kranjčareva mandata, odličan je bio protiv Brazila u Berlinu - iako će s tog Prvenstva ostati zapamćen kao igrač s tri žuta kartona u jednoj utakmici. Bez greške je igrao u velikim pobjedama Hrvatske poput onih nad Engleskom u kvalifikacijama (kod kuće), Njemačkom na Euru 2008. ili Turskom u prvoj utakmici dodatnih kvalifikacija.

S vremenom su njegov stil igre zavoljeli i oni kojima u startu poigravanje nije sjedalo, Joe je danas - legenda. Igrački je bio sve što od stopera želite - čvrst u duelu, dominantan u igri glavom, dobro pozicioniran, požrtvovan, neustrašiv, odlučan i pravovremen - no oduvijek je imao tu tehničku superiornost koja je njegovoj igri davala poseban šarm. Šimunić nikad nije bio samo sjajan stoper, poput Roberta Kovača i Darija Šimića, Joe je igrač koji će momčadi - ali i navijačima - ponuditi rješenje koje od stopera ne očekujete. Jednom od 20 pokušaja njegov će elegantni pokušaj rješavanja situacije završiti izgubljenom loptom, no - ne bismo li rado da tako svi stoperi igraju umjesto "na sigurno"?

Nakon što je 2012. počeo vrlo lošim nastupom protiv Švedske, a cijelu polusezonu nije uhvatio pravu igračku ni fizičku formu u Dinamu, Šimunić je izgubio mjesto u prvih 11 reprezentacije Slavena Bilića što mu nije dobro sjelo, očito je osjećao da još može.

Ipak, njegova reprezentativna karijera nije okončana na tom Euru. Nakon svih propusta protiv Švicarske, Igor Štimac osjetio je da bi Šimunić još uvijek dobro došao ovoj selekciji, a nastupi protiv Makedonije, Belgije, Walesa i Južne Koreje pokazuju da nema razloga da Joe stane na brojci od 100 nastupa - u ovakvom izdanju on može povesti Hrvatsku na još jedno SP.

Među tri slavljenika, Šimunić ima najviše minuta, više i od vratara Pletikose, što dovoljno govori koliko je konzistentan i kvalitetan bio u proteklih 11 godina. Joe je od 100 nastupa u čak 87 odigrao cijelu utakmicu, od 2002. u svakoj je godini odigrao minimalno pet utakmica za reprezentaciju, uglavnom osam ili više.

Nisu slučajno baš ova trojica igrača dogurala do stotke, kao što nije slučajno ni što su sva trojica omiljena na tribinama.

Čestitamo!