Štimac predstavio novu (ne)prijateljsku Hrvatsku

Tekst "kako su igrali" bio bi prilično jednoličan nakon ovakve utakmice u kojoj Hrvatska možda nije imala briljantnog pojedinca, ali je imala niz vrlo dobrih. Od prvih 11 koji su već do poluvremena pokazali Južnokorejcima i njihovim navijačima tko je bolji do svih koji su ušli u nastavku utakmice, Hrvatska nije imala slabu točku. Naravno, to tako izgleda kada pobijedite 4:0 i kvalitetom apsolutno zasjenite protivnika; u protivnom bi određene sitnice više zapele za oko.

Primjerice, Ivan Strinić bi zasigurno volio bolje reagirati u nekoliko situacija, kao što bi Ivica Olić radije utakmicu završio s bar jednim pogotkom nego s nekoliko promašaja iz izglednih situacija. U gužvi u šesnaestercu koju Štimac ima, broje se i prijateljski promašaji, posebno kada Mandžukić, Jelavić i Petrić svoje prigode zabiju.

No, to su zaista "secirani atomi" jer je Hrvatska u ovoj utakmici djelovala jako dobro kao momčad, što je najvažnija spoznaja koju je Štimac mogao dobiti. Igrači očito sve bolje reagiraju na njegove zamisli, koje su po nogometnoj filozofiji ipak znatno drugačije od Bilićevih, pa stoga novom izborniku ide priličan kredit što je taj proces prilično brz i bezbolan.

Vidjeli smo niz brzih akcija, dodavanja po zemlji iz prve ili druge, dobra kretanja i otvaranja, inzistiranje na okomitoj igri sa što manje alibi pasova koji vode ka pasivnoj igri, a koja je obilježila neke lošije nastupe Hrvatske u druga dva Bilićeva mandata. Bilo je tu i pogrešaka, posebno u posljednjoj trećini što je i nogometno logično, no Štimac očito želi hrabru i izravnu igru s više udaraca, igru koja stvara veći pritisak na protivnika i tjera ga u greške. Nakon katastrofalnog nastupa protiv Švicarske i neuvjerljivog kod kuće protiv Makedonije, Štimčeva vrsta zabilježila je ne samo dobre rezultate već i vrlo dojmljivu igru u narednim utakmicama protiv Belgije, Makedonije, Walesa i Južne Koreje.

Dvoboj protiv Južne Koreje nije drugačiji samo zbog tog direktnijeg nogometa već i zbog angažmana koji je u prijateljskim ogledima često bio upitan. Štimac je vrlo pametno postavio svoje igrače u situaciju da bi bila "šteta da zbog nonšalantnog nastupa protiv Koreje izgube svoje mjesto u prvih 11/reprezentaciji", s time je očito stisnuo prave gumbe kod igrača koji su prijateljske utakmice doživljavali kao nešto što treba odraditi između "ozbiljnih" klupskih i reprezentativnih ispita.

Možda je nekome "normalno" da Hrvatska dobije ovakvu Južnu Koreju s 4:0, no to nije standard na koji nas je hrvatska reprezentacija navikla u proteklih 20 godina. Naime, u 98 prijateljskih utakmica, Hrvatska je samo dva puta zabilježila uvjerljiviju pobjedu nego sada u Londonu protiv Južne Koreje. Prije SP-a u Francuskoj Australija je nastradala sa 7:0, dok je Bilićeva generacija 2009. svladala Lihtenštajn s 5:0. Još dva puta su Hrvati slavili s 4:0 (Izrael 1994. i Hong Kong 2006.) i to je to. Iako, naravno, na tom popisu prijateljskih trijumfa ima i puno važnijih i značajnijih pobjeda protiv jačih suparnika, to ipak dosta govori i o načinu kako Hrvatska igra te prijateljske oglede jer je nedvojbeno igrala i sa slabijim reprezentacijama od ove Južne Koreje.

Ako je to nešto što će Štimac dobiti u svakoj ili većini prijateljskih utakmica, definitivno će utakmica protiv Južne Koreje biti zapamćena kao prekretnica u tom smislu.

Slavljenici Pletikosa, Šimunić i Srna dobili su svih 90 minuta u svojim 100. nastupima za Hrvatsku, čime su se pridružili dosadašnjem rekorderu Dariju Šimiću, a besprijekornom nastupu tog trojca šlag na tortu stavio je prekrasnim pogotkom Darijo Srna.

Postignuti golovi i inače su dodatan razlog za zadovoljstvo jer pokazuju i raznovrsnost i uigranost i pojedinačnu kvalitetu u završnici kakva je protivniku nedostajala. Prvi gol pokazuje koliko je Hrvatska opasna iz prekida, kako zbog odličnih izvođača (uz asistenta Rakitića među takve svakako spada i Srna); drugi pokazuje da je Hrvatska opasna izvan šesnaesterca; treći da Hrvatska ima igrače (Modrić) koji mogu podvaliti pravovremenu loptu efikasnim napadačima (Jelavić), a četvrti da ti isti efikasni napadači imaju pravi osjećaj i sami odigrati kvalitetan pas u datom trenutku. I, onako usput, da imamo napadača koji je možda i 6. ili 7. napadač Hrvatske, a sposoban je na onakav način matirati suparničkog golmana. Mladen Petrić još je jedan dokaz širine aktualnog kadra hrvatske reprezentacije.

Da dojam bude kompletan, Štimac je pružio prigodu i dvojici debitanata, Andrijaševiću i Ademiju koji su se sasvim uklopili u dobro izdanje Hrvatske, a kada svemu pribrojimo da nije bilo ni ozljeda, izlet u London zaslužio je pozitivne ocjene po svim kriterijima.

Zamka bi mogla biti euforija, no Hrvatska ima preiskusne igrače da bi pomislili kako ovih 4:0 mijenja bilo što uoči ogleda sa Srbijom. To je i dalje poseban okršaj koji ima veliku sportsku važnost uz poseban psihološki pritisak i kao takav neće imati puno veze s utakmicom protiv Južne Koreje.

No, ovaj trijumf svejedno je koristan Štimcu - on je ipak još uvijek u ranoj fazi svoje izborničke karijere, pa i njemu i igračima pozitivno djeluje na samopouzdanje i atmosferu kada vide da ideje i vizija koju ima funkcioniraju na terenu. K tomu, Štimac će imati apsolutan mir uoči Srbije, povjerenje javnosti i snažnu pozitivnu podršku medija koji bi ionako "pumpali" atmosferu uoči Srbije, no koji bi se, možda, u slučaju drugačijeg rezultata protiv Koreje, malo jače potrudili pronaći i kakvu negativnost.

Ovako prostora za to nema, Štimac, trojica slavljenika i ostatak "kvadratića" pobrinuli su se da je Hrvatska 43 dana prije okršaja sa Srbijom napunjena samopouzdanjem.

Kako reprezentativci, tako i navijački korpus.