Vratili se pobjedničkim navikama

Nakon gaženja na Wembleyju, Hrvatska se vratila pobjedničkim navikama. Iako se radi uglavnom o prijateljkim susretima (uz pobjedu nad Kazahstanom na kraju kvalifikacija), šest pobjeda u nizu itekako će dobro poslužiti za obnavljanje pomalo rasklimanog samopouzdanja nakon neuspješnih kvalifikacija.

U tom nizu sigurno su najdojmljivije pobjede u Bruxellesu i Klagenfurtu, a ništa manje bitan nije ni podatak da nam u posljednje četiri utakmice suparnici nisu postigli pogodak. Velšani istina, jesu, ali iz zaleđa.

Razlozi za zadovoljstvo nastavljaju se i kada se sjetimo sada već popriličnog broja igrača koji su dobili prigode i gotovo redom ih iskoristili.

Dakako, nema nikakvih razloga za umiranje od sreće, jer kao što bismo napisali i da nastupi nisu bili hvale vrijedni, radi se o prijateljskim srazovima i izvlačenje velikih zaključaka bilo bi promašeno. Kranjčar, Olić, Eduardo i još neki od standardnih prvotimaca ipak nisu sada odjednom postali upitni, iako su se neke dvojbe otvorile.

Najviše je za svoj status učinio Ivan Strinić, koliko svojim zaslugama, toliko i činjenicom da igra na "najtanjoj" poziciji u reprezentaciji. Strinić je i protiv Walesa bio prilično dobar i nije suludo pretpostaviti da bi uoči jesenskog početka kvalifikacije upravo Hajdukov bek mogao (ili trebao) biti prvi izbor na toj poziciji. Danijel Pranjić vjerojatno će ostati u prvih 11 protiv slabijih reprezentacija, ali ako ga Van Gaal ne koristi kao lijevog beka, vjerojatno će od toga odustati i Bilić u sudarima s jačim protivnicima.

Nikica Jelavić i Mate Bilić pokupili su dosta simpatija u prethodnim nastupima, ali objektivno, nisu učinili dovoljno da bi preskočili svoje rivale u selekciji u borbi za prvu momčad. Nakon ovakve sezone u Bayernu, Olić će neko vrijeme biti nedodirljiv, baš kao što je i Eduardo da Silva (kada je spreman), jer se radi o našem daleko najdarovitijem strijelcu.

Mario Mandžukić ima prednost što može igrati i malo povučenije, a za njega se prostor posebno otvara ako Bilić bude i dalje ustrajao na sustavu 4-2-3-1 jer može igrati na oba krila. Pitanje je i gdje u toj "gužvi" napadača Bilić vidi Nikolu Kalinića, a mora se reći i da Mladen Petrić nije uknjižio toliko pluseva kao konkurenti u ovom razdoblju. Dakako, Petrićev status pojačan je dobrim nastupima u jakom klubu, ali Bilić neće dovijeka čekati HSV-ovog Petrića s obzirom na obilje napadača.

Ostaje za vidjeti hoće li Bilić u kvalifikacije krenuti sa Srnom na desnom beku kao što je igrao u ovim utakmicama (a što mnogi zagovaraju već dulje vremena), kao i tko će se izboriti za poziciju stopera pored nedodirljivog Šimunića.

Gužva je nastala i u sredini terena gdje je Luka Modrić dakako neprikosnoven, ali je upitno - na kojoj poziciji? Teško je očekivati da će se Bilić lišiti usluga Nike Kranjčara, ali ambiciozni su svakako i Vukojević i Rakitić, a po novome i Dujmović. Zanimljiv je i Gabrić, čiji je učinak od asistencije i pogotka dojmljiv, posebno s obzirom da je u obje utakmice ulazio s klupe.

No, kadrovska pitanja su nešto što ćemo pratiti još puno idućih mjeseci, pa dojam s osječke utakmice moramo više posvetiti onome čemu su igrači nakon utakmice posvetili svoje izjave - atmosferi u Slavoniji.

Reprezentativci su, naime, svi do jednoga, na prvo mjesto svojih izjava stavili atmosferu, Slavoniju, Osijek, govorili su kako su se krasno osjećali u gradu na Dravi i kako bi morali tu češće dolaziti.

Hoće li to ostati samo prazne riječi?

Ako pretpostavimo da će u novim kvalifikacijama Zagreb kao domaćin otpasti zbog zaista lošeg stanja maksimirskog stadiona, nameće se logičnim da reprezentacija analizira Split, Osijek, Rijeku i eventualno Varaždin kao domaćine tih utakmica, koliko god Bilić (shvatljivo) bio nesklon tome da reprezentacija u kvalifikacijama bude "putujuća atrakcija".

HNS mora biti odgovoran pri biranju domaćina i na prvo mjesto, ispred svega drugoga (veličine stadiona, blizine kampa, hotelskih smještaja, veličine grada) staviti interes reprezentacije.

A reprezentaciji je više od svega u interesu - dobar travnjak. Ako netko misli da važan faktor u boljoj igri Hrvatske u Klagenfurtu nego što je bio slučaj u Osijeku nije bio i puno kvalitetniji travnjak, onda ne zna puno o nogometu. Jer, osim što su svi istaknuli sjajnu atmosferu, reprezentativci nisu zaboravili napomenuti da travnjak, jednostavno, nije bio dobar.

Stoga u Savezu moraju inzistirati kod svih potencijalnih domaćina da se pobrinu da travnjak bude vrhunski. Izbornik ne krije da mu upravo zbog toga Kantrida nije draga destinacija za važne utakmice (a svaka kvalifikacijska je takva), i bez obzira na sve druge adute Rijeke - ako će se gledati taj sportski kriterij - reprezentacija ne može tamo igrati kvalifikacijske utakmice.

Nažalost, bez obzira što je Gradski vrt po svemu ostalome za hrvatske prigode vrlo korektan i pristojan stadion, i bez obzira što su Osječani zaista fenomenalni domaćini, i bez obzira što takvog kulena nema nigdje na svijetu - i Osječani će morati popraviti travnjak žele li vidjeti hrvatsku reprezentaciju u važnijoj utakmici od ove prijateljske s Walesom. Četiri godine koliko reprezentacije nije bilo u Osijeku svakako je predugo razdoblje, no uz svu gostoljubivost - za kvalifikacijsku utakmicu trebat će srediti i travnjak.

Hrvatskoj preostaje odraditi i ogled u Tallinu i pokušati zaključiti ovaj mini-ciklus s još jednom pobjedom. Bilić će vjerojatno neke momke osloboditi tog gostovanja i s još "pričuvnijom" momčadi svladati Estonce, što će, jasno, biti nova prigoda za dokazivanje svima koji nisu u prvom planu.

Nažalost, nakon toga ćemo svi sjesti pred male ekrane i gledati Slovake, Slovence, Švicarce i ostale koji su zaslužili nastup na SP-u, te po tko zna koji puta zaplakati nad stativama protiv Ukrajine, ali i poniženjima protiv Engleske...