1:0 neće zavarati Nijemce

Švicarska na SP-ovima nije primila pogodak više od 500 minuta. Portugal do susreta sa Španjolskom nije primio ni pogodak, a igrao je s Brazilom i Obalom Bjelokosti. Paragvaj je u četiri utakmice primio jedan gol. Sve to nije slučajno, jer snaga te tri nabrojane momčadi svakako je u odlično organiziranim obranama, protiv kakvih se, očito, sve momčadi muče postići pogodak. Treba li zaista onda čuditi da se Španjolska protiv tih momčadi mučila?

Ne treba. Niti njihove navijače treba brinuti što Njemačka u polufinale ulazi s 8:1 protiv Engleske i Argentine, a Španjolska s 2:0 uz malo sreće i malo sudačkog poguranca protiv Portugala i Paragvaja.

Koliko god čudno zvučalo, lakše je ”razbiti” Englesku nego Paragvaj, kao što je i Nijemcima bilo lakše natrpati Argentinu nego Ganu. Ne zato jer su Paragvaj i Gana bolje momčadi od Engleske ili Argentine, već zbog načina igre – i ako uspijete načeti defanzivno orijentiranu momčad ona će biti orijentirana na obranu, dok će Argentina ili Engleska pokušati uzvratiti. Kao stvoreno za njemački stroj koji odigrava kontru za nogometne udžbenike.

Španjolci protiv takvih protivnika nisu uspjeli ”umrijeti u ljepoti”, baš kao što i Barcelona zapne protiv bilo koje Mourinhove momčadi. Stručnjaci sa strane onda tvrde kako ”lopta nije dovoljno brza”, ili ”kretanje nije dovoljno dobro”, ali istina je sljedeća – protivnik uvijek igra važnu ulogu u izgledu neke momčadi. Nije da su Španjolci zaboravili svoje kombinacije, da su zaboravili igrati brzo ili da Xavi više ne zna podvaliti lopte kao inače, već protiv Paragvaja (ili Portugala) to nije prolazilo. Točnije, prošlo je po jednom, taman dovoljno za prolazak u iduću rundu.

Daleko od toga da Španjolci u potpunosti mogu biti zadovoljni svojim izvedbama. Paragvaj im je zatvorio sredinu terena i otvorio bokove, što je otkrilo jednu slabost ove momčadi, inače uvelike kopiju Barcelone – neuvjerljiva krila. Posebno u ovakvom sustavu, s Villom i Iniestom, koji su fantastični igrači – ali svakako ne klasični krilni napadači poput Pedra ili Silve. Na kraju krajeva, i pogodak su Španjolci postigli kada su spomenuta dvojica bila na svojim prirodnim pozicijama – Iniesta u sredini terena, Villa u vršku napada.

U odnosu na Euro 2008., Španjolci su ipak na nešto nižoj radnoj temperaturi. Slabiji su za pravog Fernanda Torresa, za raspoloženog Davida Silvu, a Paragvajci su pokazali da se Xabija Alonsa - za razliku od Marcosa Senne može ukočiti čvršćim, tjelesno agresivnijim pristupom. Nakon dugačkih sezona u Barceloni, ni Xavi i Iniesta, pa čak ni stoperski par Pique-Puyol nisu na najvišoj razini na kakvoj smo ih navikli gledati.

Uz sve nabrojane ”manjkavosti”, Španjolci su pobjedom protiv Paragvaja – ostvarili svoj najveći uspjeh na svjetskim prvenstvima! S obzirom na osvojenu europsku titulu i ulogu favorita u JAR-u, polufinale mnogi neće vidjeti kao veliki uspjeh, ali zato valja podsjetiti da ovakvi rezultati Španjolcima – za razliku od Nijemaca – nisu baš ”običan dan u uredu”. Jednom su tek bili četvrti – 1950. u Brazilu, ali tada se ta pozicija osvajala natjecanjem u grupi. U klasičnom polufinalu Španjolska nije bila nikada, što zvuči gotovo nevjerojatno za ipak jednu važnu nogometnu naciju.

Paragvajci su taj najveći uspjeh već ostvarili plasmanom u četvrtfinale, ali apsolutno imaju za čime žaliti nakon ovog poraza. Odigrali su vrlo dobar turnir, ali i vrlo dobru utakmicu protiv Furije.

Sama utakmica možda nije ponudila spektakl, posebno ne u prvom dijelu, ali su se Španjolci i Paragvajci sa sekvencom od tri jedanaesterca (i niti jednim postignutim golom) na najbolji mogući način pokušali nadovezati na čudesan niz događaja sa završnice dvoboja Urugvaja i Gane.

Osim za propuštenim kaznenim udarcem Cardoza, paragvajski navijači pamtit će i šansu Santa Cruza te nepriznati pogodak zbog sumnjivo dosuđenog zaleđa, ali na njihovu žalost – to će pamtiti samo oni. Za povijesne knjige bit će dovoljno i ovih 1:0 za Španjolsku.

Zahvaljujući Davidu Villi.

Budući napadač Barcelone iz utakmice u utakmicu na plač tjera čelnike Valencije, jer sa svakim novim pogotkom podiže svoju cijenu na nogometnoj tržnici. Dok u Njemačkoj briljiraju sva tri napadača, Španjolskoj je dovoljan i jedan. Za sada.

Dvoboj Španjolske i Njemačke bit će, uz dužno poštovanje Urugvaju i Nizozemskoj, nogometni vrhunac na Svjetskom prvenstvu u Južnoafričkoj Republici.

Repriza finala Europskog prvenstva, u kojem su Španjolci zasluženo slavili s 1:0, donosi ipak dosta promjena i ovoga puta Furija nije favorit.

Kadrovski se prve jedanaestorice možda i nisu toliko promijenile na prvi pogled, ali Elf se drastično pomladio i – unaprijedio. Nedvojbeno su Nijemci pokazali najviše dobroga na ovom turniru, najviše novoga, najviše okomitoga, najviše uigranoga.

Bit će to dvoboj momčadi koja je u protekle dvije godine igrala najmoderniji nogomet i momčadi koja je u tom pogledu u JAR-u napravila najveći iskorak. Dvoboj pobjedničkog mentaliteta ove španjolske momčadi i pobjedničkog mentaliteta njemačkih nogometaša općenito. Popriličnog iskustva sa španjolske strane i njemačke mladosti s druge.

Zanimljivo, većina neutralnih promatrača prije dvije godine bila je na strani Španjolske, sada će nakon demoliranja Engleske i Argentine biti na strani Njemačke.

Koliko god do sada Elf bio impresivan, dvoboj sa Španjolskom bit će nešto drugačije, jer za razliku od Engleske – Španjolska ima individualnu klasu na svim pozicijama, a za razliku od Argentine – Španjolska je momčad u pravom smislu te riječi.

Srećom za njih, Nijemci to znaju, Nijemci će u taj susret ući sa samopouzdanjem, ali i skromnošću. Baš kao i Španjolska, jer znaju da ih čeka izvrsna momčad, ali i jedna od tri najveće nogometne nacije. I zbog toga nas čeka izvrsna nogometna predstava dva pobjednička stila igre…