Europski šlag na južnoameričkoj torti

Južna Amerika na svjetsku je smotru poslala pet reprezentacija. Čak su četiri ušle među osam najboljih, a peta je pala u osmini finala od svojih "zonskih" susjeda: Čile je izgubio od Brazila. Europa je u četvrtfinalu imala samo tri ekipe, nakon što su eliminirali preostale tri od ukupno šest u drugom krugu. U tim su se trenucima postavljala pitanja o uspjesima južnoameričkog nogometa - jer je velika stvar poslati sve svoje predstavnike tako daleko - i podbačajima europskog nogometa.

Za vrijeme natjecanja po skupinama odigrano je ukupno sedam dvoboja između zemalja "najnogometnijih" kontinenata. Završni je skor bio porazan za Europljane: jedinu je pobjedu ubilježila Španjolska protiv Čilea, tri je puta bilo neriješeno, a tri su puta slavili Južnoamerikanci.

Međutim, tada su uslijedili izravni obračuni na ispadanje, a predstavnici Europe u pet su međusobnih utakmica upisali - svih pet pobjeda, svih pet u 90 minuta igre, uz ukupnu gol-razliku 13:5, od čega su četiri južnoamerička gola bila djelo Urugvajaca. Preostali je bio onaj brazilski protiv Nizozemske.

Čast Starog kontinenta s po dvije su pobjede na taj način spasili Nizozemska i Njemačka, a jedno su slavlje dodali Španjolci. Doduše, četiri su utakmice bile prilično neizvjesne i završile su samo s pogotkom prednosti, tek je njemački stroj s četiri gola pregazio Maradoninu Argentinu.

Teško je sve te pobjede smjestiti pod zajednički nazivnik jer je svaki rasplet imao svoje specifičnosti, no nijedna se pobjeda europske momčadi u tim okršajima ne može okarakterizirati nezasluženom, makar pritom one bile bolje samo za taj jedan, ovakav ili onakav pogodak. A sposobnost da se zahvaljujući taktičkoj zrelosti, čvršćoj disciplini i/ili hladnijoj realizaciji odnese pobjeda u uglavnom izjednačenim, tijesnim dvobojima često se smatra prednošću upravo europskih sastava kada se suprotstave ekipama s drugih kontinenata, uključujući i talentom bogatu Južnu Ameriku.

Ne može se reći da južnoamerička prilika nije bila tu: Paragvaj je protiv Španjolske kod 0:0 imao kazneni udarac, Brazil protiv Nizozemske vodstvo, a Urugvajci su do zadnje sekunde u obje svoje utakmice jurišali po poravnanje. Zapravo, ta bi momčad na idućim velikim natjecanjima mogla biti zvijezda vodilja reprezentacijama izvan kategorije velesila diljem svijeta, pokazujući da i one imaju pravo nadati se osjetnijem uspjehu.

Maksimalno su iskoristili svoje najveće vrline pod vodstvom klasnih igrača poput sjajnog Diega Forlana, najozbiljnijeg kandidata za prvog igrača prvenstva koji je istovremeno bio i vođa i samo dio ekipe, ili nepredvidljivog Luisa Suareza, tome su dodali organizaciju pod dirigentskom palicom iskusnog i kvalitetnog izbornika, potpunu predanost i borbenost, a kada im se još poklopio solidan ždrijeb i zrnce sreće, objeručke su prihvatili sve ponuđeno te razloga za ponos i veselje, unatoč završnim porazima, imaju napretek.

Kada se sve zbroji, uz podsjetnik da su spomenuta tri europska predstavnika u četvrtfinalu naposljetku tri prvoplasirane momčadi cijelog prvenstva, i nakon najvećeg nogometnog događaja 2010. godine pri budućim će odmjeravanjima snaga kvačica u rubrici "skloniji su pobjeđivanju u najvažnijim trenucima" stajati ispod - Europljana.