Kad se božje ruke slože...

Mnogi zaljubljenici u nogomet vjerojatno se slabo sjećaju tog 22. lipnja 1986. godine i četvrtfinalne utakmice Svjetskog prvenstva u Meksiku. Još je manje onih koji shvaćaju da je upravo u tom ogledu Argentine i Engleske Diego Armando Maradona u razmaku od samo tri minute postigao dva pogotka koji su, svaki na svoj način, obilježili njegovu karijeru.

Vodeći je pogodak Argentine postigao rukom, nadskočivši vratara Petera Shiltona premda ih dijeli čak 20 centimetara visine. Glavnome sucu Aliju Bennaceuru iz Turske ništa se nije učinilo čudnim, priznao je pogodak i ispisao prvo slovo jedne od najvećih priča u nogometnoj povijesti. "Malo uz pomoć Maradonine glave, malo uz pomoć božje ruke", priznao je sramežljivo omaleni Argentinac i jednom zauvijek svom pogotku priskrbio nadimak "Božja ruka" ili "la mano de Dios".

Puno godina kasnije u intervjuu za BBC kojeg je vodio upravo Gary Lineker, engleski napadač u toj utakmici, Maradona je uz dosta nelagode, ali i uz smješak na licu priznao da je to učinio namjerno: "Da, bilo je to namjerno, skočio sam, trznuo glavom, ali i igrao rukom. Okrenuo sam se i kada sam vidio da sudac trči prema centru digao sam ruke i stao vikati 'gol, gol'."

Kao da je želio cijeli svijet natjerati da zaboravi taj nesportski trenutak, Maradona je samo tri minute kasnije uzeo loptu na centru igrališta, u nezadrživom naletu nanizao Glenna Hoddlea, Petera Reida, Kennyja Sansoma, Terryja Butchera i Terryja Fenwicka, zaobišao i vratara Shiltona i postigao pogodak kojeg je FIFA proglasila najboljim pogotkom u povijesti svjetskih prvenstava.

Život je zbroj trenutaka koje pamtimo, no samo je nekoliko onih ključnih, onih koji nas definiraju i koji o nama formiraju mišljenje okoline i onda kada nas više nema. Goran Ivanišević svoj je trenutak dočekao na kraju karijere na središnjem terenu Wimbledona, a Zvonimir Boban davne 1990. na travnjaku Maksimira. Diego Armando Maradona jedan je od rijetkih koji je u samo 180 sekundi proživio dva takva trenutka i generacijama koje dolaze ostavio mogućnost izbora: varalica ili nogometni genij.

Premda na velikoj sceni nije zabio pogodak poput Maradoninog, Thierry Henry ostavit će nam sličnu mogućnost izbora. Sliku gotovo savršene karijere ispunjene pogocima, klupskim, reprezentativnim i osobnim priznanjima, pocijepao je na pola samo jednim ključnim trenutkom u kojem je vlastiti interes i interes francuske nogometne reprezentacije stavio ispred plemenitosti sporta.

Igrajući rukom zaustavio je loptu, asistirao za pogodak i potom, kao da se ništa nije dogodilo, euforično s ispunjenim Stade de Franceom proslavio odlazak na Svjetsko prvenstvo. Protesti irskih reprezentativaca, kasnije i Irskog nogometnog saveza bili su uzaludni, a svaka ponovljena snimka bila je novi bodež kroz srce irskih navijača.

Pokajanje i isprike koje su nakon utakmice dolazile iz Henryjevih usta djelovale su prijetvorno i beznačajno pored zaglušujućeg glasa naroda koji je zahtijevao pravdu. U 21. stoljeću, u doba tehnološkog napretka od kojeg pamet staje, FIFA je čvrsto ostala kod svoga stava i blagoslovila instituciju prijevare, stavivši se u službu velikih nauštrb malih.

"Molim vas, nemojte inzistirati na uvođenju tehnologije u nogomet. Dan kada će glavni sudac povesti dvojicu kapetana do monitora kako bi procijenili sporni događaj je dan kada će gledatelji reći 'ne, nećemo doći na utakmicu'", rekao je čelni čovjek Fife Sepp Blatter, koji se svojim ponašanjem u ovom slučaju teško kompromitirao, do te mjere da je neke irske zahtjeve pred kamerama komentirao uz salve smijeha.

Dok je Blatteru puno toga smiješno, irskom nogometnom savezu nije. Za razliku od 1986. godine, nogomet je danas prije svega biznis. Jedan od najunosnijih svjetskih sportova koji reprezentacijama i nogometašima izravno ili neizravno donosi milijune i milijarde, a onima koji se ne plasiraju na Svjetsko prvenstvo gubitke, smanjene godišnje proračune i nemogućnost izlaganja svojih eksponata na najvećem svjetskom nogometnom sajmu.

Kroz prizmu takvog sustava vrijednosti i shvaćanja nogometa kao tvornice novca, Henryjeva ruka nosi znatno veću težinu od "božje" Maradonine ruke, no na velikom gubitku je i nogomet kao sport. Henry je imao priliku, možda i bolju od Maradone, da u pedeset, stotinu ili stotinu i osamdeset sekundi proživi svoj drugi ključni trenutak i opravda kapetansku traku koju je, igrom slučaja, nosio na istoj, spornoj ruci.

Umjesto sportskog priznanja i vječnog mjesta u knjigama fair-playa izabrao je trenutnu slavu, a tek budućnost će uz neophodan odmak procijeniti kojoj strani, svijetloj ili tamnoj, u konačnici pripada Thierry Henry. Jedno je sigurno, njega samog u Južnoafričkoj Republici nesumnjivo čeka svojevrsno nogometno čistilište jer navijači ne zaboravljaju.