Merci et au revoir

Mnogi će reći da je sve zakuhao Thierry Henry 18. studenog prošle godine, kada se poslužio rukom kako bi pripremio gol Williamu Gallasu, gol koji je izbacio Republiku Irsku iz dodatnih kvalifikacija i trasirao put Tricolorima na Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici.

Uz dužno poštovanje De Coubertinovoj "važno je sudjelovati", Francuska velikim dijelom žali što je uopće došla u Južnoafričku Republiku. Od onog najvažnijeg, rezultata, nema ni - r. Uvodnih 0:0 s Urugvajem još se moglo progutati, ali porazi od Meksika (2:0) i zemlje domaćina (2:1) te potpuno blijede predstave nikako im ne služe na čast. Kao doprvaci svijeta oprostili su se već u prvom krugu.

Doduše, nije to tako strašno kada se usporedi s ispadanjem 2002. godine u Japanu i Južnoj Koreji. Tada su bili prvaci svijeta pa su u istoj fazi natjecanja ostali praznih ruku, bez postignutog pogotka, i "čekirali" kartu za povratak kući.

No, ono ružnije od ružnog rezultata jest atmosfera u francuskom taboru i dojam koji su ostavili pred milijunima gledatelja u cijelom svijetu. Pojmovi poput "razbijene vojske" vezali su se uz izabranike Raymonda Domenecha iz sata u sat, ideale zajedništva, momčadskog duha i sloge nije se moglo razaznati ni u tragovima, a potezima poput onoga Nicolasa Anelke, koji je bez zadrške vrijeđao izbornika, te Domenechovog nepostojećeg rukovanja s Carlosom Albertom Parreirom, uistinu nema mjesta.

Da stvar bude gora, Anelkine su riječi prvo potaknule ostatak momčadi, pod vodstvom novog kapetana Patricea Evre na odbijanje treninga, što je jedan od vrhunaca u profesionalnom nogometu. Potom se svlačionica podijelila na "huškače" i "pokajnike", a međusobne su optužbe su stizale iz redova igrača, stručnog osoblja, pa i samog Francuskog nogometnog saveza.

Takav kompletni raspad sustava unutar jedne nogometne sile rijetko se viđa i Francuska je na najmanje željeni način postala jedna od priča Svjetskog prvenstva 2010. godine. Tko je na kraju balade kome kriv za što postalo je manje važno. Sramotan odnos prema nacionalnoj selekciji i nemalom broju nogometnih zaljubljenika u Francuskoj koji su se nadali pravim sportskim uzbuđenjima obilježio je kraj jedne mučne epizode koja je do te mjere prisjela francuskim medijima da se pisalo "nemojte biti tužni zbog tih igrača, oni nisu zaslužili baš nikakve vaše emocije".

"Francuska je postala mala nogometna nacija", ustvrdio je Evra, no ova katastrofa možda je upravo ono što će ih natjerati na pomak prema naprijed. Prošli su čistilište, na površinu je očigledno isplivalo sve što je kad-tad moralo isplivati, i sada unatoč najgorem mogućem tajmingu ima dovoljno prostora za potrebne novitete.

Konačni odlazak izbornika Domenecha, koji ničime nije uspio odgovoriti na kritike i epitete poput klauna, dogovoren je već prije prve utakmice u Južnoafričkoj Republici, ali svakako će donijeti dašak svježine. Samo ime Laurenta Blanca, dokazanog na klupi Bordeauxa, stvara pozitivniji ugođaj oko izabrane vrste i vraća vjeru simpatizerima Les Bleusa.

Francuskoj nogometne kvalitete ne nedostaje i vjerojatno bi bilo pogrešno otpisati Francuze na duže razdoblje. Gotovo svi igrači spremni su za još barem jedan ili čak dva kvalifikacijska ciklusa. Najstariji su upravo "pobunjenici" Gallas, Henry i Anelka, s 31 ili 32 godine, te je pred Blancom delikatan zadatak saniranja stanja i povlačenja eventualnih rezova. Ne treba zaboraviti niti da u pričuvi imaju jednog Karima Benzemu, koji zasigurno ima još štošta za reći u plavom dresu.

Zavjesa je spuštena, tema za komentare ima sasvim dovoljno, je li na djelu bila kozmička pravda prosudite sami, a Francuska kreće ispočetka...