Sreća je negdje morala stati

Slobodno mi recite da nisam u pravu, ali moje je mišljenje da Urugvaju nije mjesto među četiri najbolje nogometne reprezentacije na svijetu. Njihovoj sreći negdje je morao doći kraj, jer budimo iskreni - u Južnoj Africi su je imali za izvoz.

Sjetimo se samo skupine u kojoj su pobijedili Južnu Afriku i Meksiko, a odigrali neriješeno s "onakvim" Francuzima. Ždrijeb im se tako posložio da su do četvrtfinala stigli bez da su morali ukrstiti koplja s bilo kojom od 30 najboljih reprezentacija svijeta po Fifinoj rang-listi.

Južna Koreja u osmini finala (2:1), pa ona utakmica protiv Gane u kojoj su u velikom dijelu susreta bili podređeni, a onda zahvaljujući ruci Luisa Suareza i nepreciznosti Asamoaha Gyana preživjeli "susret sa smrću" u 120. minuti. Ne, nije Urugvaj nikoga impresionirao ničim osim trkom i željom, ali toga u Južnoj Africi vjerojatno nikome, osim Francuzima, nije ni nedostajalo.

Urugvajci nisu iz svoje kvalitete izvukli maksimum, nego su ga debelo prekoračili. Njihov put zacijelo bi odavno bio završen da su se negdje ranije morali susresti s nekom Nizozemskom, Njemačkom ili Brazilom. Ždrijeb ih je poljubio, došli su do polufinala, ali na njihovim licima ne bi se smio pojaviti niti tračak tuge zbog propuštenog finala. Jer kvalitetu za finale Svjetskog prvenstva objektivno i nemaju. Ali zaslužuju sve čestitke što su znali objeručke prihvatiti ono što im se pružilo.

S druge strane, Nizozemci su finale osigurali sa šest pobjeda u šest utakmica, a svatko tko izbaci Brazil sa Svjetskog prvenstva ima pravo reći da zaslužuje najviše. Malo je onih koji su vjerovali u "Oranje" prije ovog prvenstva, jer Nizozemci su, kao i Španjolci, smatrani vječnim gubitnicima svjetskih smotri. Hoće li ti "vječni gubitnici" u nedjelju odlučivati o naslovu svjetskog prvaka ili će se u priču umiješati "vječni pobjednici" - Nijemci?

Robbenova i Sneijderova Nizozemska u nedjelju će imati prigodu napraviti ono što ni jedna generacija prije njih nije uspjela. A bilo je i talentiranijih, bilo je i narančastih momčadi koje su u svojim redovima imale puno više svjetskih klasa. Bilo je i puno zvučnijih trenera od ovog malo poznatog Berta van Marwijka, koji nikad nisu uspjeli odvesti vječno nadarenu Nizozemsku na svjetski tron.

Hoće li Van Marwijk zasjesti na tron namijenjen najvećem nizozemskom strategu svih vremena? Hoće li se ubuduće njegovo ime izgovarati s puno više strahopoštovanja od imena Rinusa Michelsa, Lea Beenhakkera, Dicka Advocaata, Guusa Hiddinka ili Luisa van Gaala, koji nisu uspjeli napraviti ovakvu koheziju i ovakvu eksploziju narančastih vedeta?

Dvojica igrača koje je madridski Real proglasio nedovoljno dobrima, dovela su svoju reprezentaciju pred vrata raja. Wesley Sneijder i Arjen Robben već su sa 26 godina osigurali besmrtnost. Obilježili su cijelu sezonu, nosili Inter i Bayern do trofeja, ogledali se u finalu Lige prvaka i došli samo na korak od onoga što se u zemlji tulipana sanja još od sredine sedamdesetih godina, kad su ih Gerd Müller i Mario Kempes zaustavljali na korak od trona.

Mogu li se ovog puta konačno na njega popeti?