Čuvar (mreže) katalonskog ponosa

Pogađate, riječ je o Barceloninu vrataru Víctoru Valdésu y Arribasu, Kataloncu rođenom u gradu na kojem ćete vjerojatno zapetljati jezik - L'Hospitalitet de Llobregatu, sjeverozapadno od Barcelone. Prvi je kontakt s klubom imao već s deset godina, kada je kao dječak i nastupio na jednom turniru za Blaugranu. Iako je nedugo potom odselio na Kanarsko otočje, zajedno sa svojom obitelji, 1995. vraća se u Barcelonu i otada - ne ide nikuda.

Prošao je sve kategorije Barcelonina podmlatka, istovremeno nastupajući i za mlade selekcije Španjolske, a u sezoni 2002./2003. Louis van Gaal, tadašnji trener prve momčadi, pozvao ga je u seniore. Tada je ipak bio samo pričuva Argentincu Robertu Bonanu, a imao je brojne nesuglasice s nizozemskim trenerom. Pravu priliku dobio je tek odlaskom van Gaala sezonu potom, kada je uprava kluba angažirala Radomira Antića. To je bio prijelomni trenutak Víctorove karijere.

U narednim mjesecima tada 21-godišnjak postao je prvi vratar kluba, no pravi bljesak tek je uslijedio. U sezoni 2004./2005. Valdés je branio u gotovo svim utakmicama te je, pod paskom Franka Rijkaarda, s klubom osvojio španjolsko prvenstvo nakon šest godina čekanja, ujedno osvojivši Trofej Zamora, koji je namijenjen vrataru s najmanjim prosjekom primljenih golova po utakmici.

Kako se razvijala njegova karijera, tako su i klupski rezultati postajali sve bolji. Svijet je bio oduševljen Ronaldinhom, Messi je dobivao tek neznatne prilike, a Barcelona je u sezoni 2005./2006. osvojila dvostruku krunu, prvenstvo i Ligu prvaka, u čijem se finalu na Stade de Franceu s Arsenalom i osvajanju naslova prvaka Starog kontinenta pamti vrhunska Katalončeva predstava na vratima Les Culésa.

Budući da uz dobru formu nerijetko idu i rekordi, ovom je čuvaru mreže u sezoni 2006./2007. uspjelo za rukom ponoviti rekord legendarnog Andonija Zubizarrete, a on se sastojao u tome da je čitavu ligašku sezonu, svih 38 utakmica, odigrao od prve do posljednje minute. Osim toga, iduće je sezone postao vratar s najdužim vremenom bez primljenog pogotka u eurokupovima u Barçi - čak 466 minuta nije vadio loptu iz gola.

Iako je Valdés branio solidno, Barcelona je upala u krizu rezultata koja je trajala dvije sezone, 2006./2007. i 2007./2008., kada nije osvojila niti jedan trofej, što je "koštalo glave" stratega Franka Rijkaarda i Ronaldinha, kojima su i vlastiti navijači zviždali. Novo poglavlje za klub i 183 centimetra visokog vratara počelo je dolaskom Pepa Guardiole na Camp Nou.

Barcelona je, sjećate se, osvojila - baš sve. U muzeju podno zapadne tribine stadiona redom su stizali trofeji španjolskog prvenstva, Kupa kralja, Lige prvaka, na ljeto su osvojena i dva superkupa - domaći i europski, a godina je zaokružena svjetskim naslovom u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Svoj drugi Trofej Zamora osvojio je iste sezone, te one sljedeće - 2009./2010., isprofiliravši se u ponajboljeg vratara Europe.

Zvuči nevjerojatno, ali Valdés je tek u pripremama za Svjetsko prvenstvo prošle godine dobio šansu braniti za španjolsku nacionalnu vrstu u prijateljskoj utakmici s Austrijom. Bio je i član momčadi koja je osvojila svjetski naslov u Južnoafričkoj Republici, no tek kao zamjena neprikosnovenom Ikeru Casillasu. Neki će se utješiti činjenicom da to i nije njegova reprezentacija. Naime, više nastupa skupio je za Kataloniju, 11 naspram tri za Furiju.

Unatoč svim nabrojanim postignućima i naslovima, kvalitete ovog vratara konstantno se dovode u pitanje, bila razlog tome teorija da brani za Barcelonu zahvaljujući svome porijeklu ili činjenici da je ispred njega jaka obrambena linija. Iako je imao svojih nes(p)retnih trenutaka i intervencija, one su dio karijere svakog nogometaša, ponajviše vratara, a mnogo su značajnije bile njegove fascinantne obrane u nekim presudnim susretima.

Spomenimo samo obrane Thierryju Henryju i Cristianu Ronaldu u finalima Lige prvaka 2006. odnosno 2009. godine, te izvanredne reakcije u nedavnoj utakmici s Villarrealom na El Madrigalu, gdje je "izludio" Rossija i Cazorlu. Pobjeda od 1:0 omogućila je Barcelonistima da polako počnu pripremati proslavu novog naslova.

Od ovog čovjeka možda nećete vidjeti ekscese izazvane skupim autima, ili provode po diskotekama do kasnih noćnih sati, no imat će što pokazati na (svom) terenu - u vlastitu šesnaestercu. Što se vratarskih kvaliteta tiče, ima istančan osjećaj za izlazak s vratiju i spašavanje gola u situacijama "jedan na jedan". Ne boji se duela s protivničkim napadačima te posjeduje sjajan refleks kada su u pitanju udarci iz blizine.

Kako godine prolaze, s Camp Noua treneri odlaze, a Víctor ostaje. Barcelona bi teško pobrala tolike simpatije navijača da nije imala pouzdana čovjeka na gol-liniji i, što je još važnije, vjerojatno ne bi osvajala tolike naslove. Víctor Valdés pratio je izvanredan uspon kluba u zadnjem desetljeću, a zamislite, najbolje vratarske godine tek su pred njim...