Još u svići uja ima

Koliko god su se šibenski navijači radovali početku ljeta i premijernim nastupima u kvalifikacijama Europske lige, toliko je postojala i bojazan da bi rani početak sezone, bez odrađenih pravih priprema i s velikim promjenama u igračkom kadru, mogao imati velikog utjecaja u novoj HNL sezoni. I upravo to se i dogodilo: poslije europskih uspjeha uslijedilo je veliko razočaranje i kako se čini, borba za goli (prvoligaški) život.

S Brankom Karačićem krenulo se u novu sezonu. No, niti europske pobjede na Malti i Cipru nisu uspjele skriti nezadovoljstvo trenera koji je uoči sezone ostao bez Zeca (očekivano), te Ademija, Budiše i Vidića (posve neočekivano, s tim da treba naglasiti da su oba stopera imala još po godinu dana ugovora sa Šibenikom). Klub je doveo, na početku priprema, Cerića, Govića i Jurića, s tim da posljednja dvojica nisu imala pravo nastupa u Europskoj ligi, pa se Karačić morao osloniti na kadar koji je i iznio sezonu ranije.

Vrijeme je prolazilo, a nakon ispadanja iz Europe, Karačić je uvidio da od pojačanja neće biti ništa i odlučio se na odlazak. Klupu su preuzeli dotadašnji pomoćnici Godinić i Slavica, ali samo kratko: Uprava je odlučila vratiti Vjekoslava Lokicu nakon punih deset godina. Tradicionalnu inferiornost na početku priprema i prijelaznog roka zamijenilo je dovođenje velikog broja igrača kako se bližio kraj prijelaznog roka, ali i nizali loši rezultati. Problem je u činjenici što je većina tih igrača stigla nespremna, neki su se i ozlijedili. Pokazalo se i kako većina od njih nisu pojačanja koja bi na pravi način mogla nadomjestiti igrače iz prošlogodišnje momčadi. Selekcija igrača, mora se priznati, nije bila kvalitetna kao ranijih sezona, a kao opravdanje ne može poslužiti novac, jer njega na Šubićevcu ionako nikada nema dovoljno.

I dok je momčad na početku sezone igrala solidno štekala je realizacija, no, kako je vrijeme odmicalo, kao najveći se problem ipak pokazala zadnja linija. Previše je pogrešaka i nesigurnosti tijekom utakmica napravljeno, puno je igrača isprobano na tim pozicijama, ali rezultati su, nažalost, i dalje loši. Evidentno je da je dovođenje (barem) jednog iznimno kvalitetnog stopera nužnost za Šibenik u sljedećem prijelaznom roku.

Planove aktualnog trenera Lokice uvelike remete i ozljede velikog broja igrača iz kola u kolo. Zbog toga on u pojedinim utakmicama stavlja igrače na pozicije koji im baš i nisu prirodne (Malčić na desnom boku, Alispahić u napadu). Dijelom silom prilika, a dijelom zbog pokušaja da se donese nova dimenzija igre, no, u tome se nikako se uspijeva, pa se Alispahić (kao na primjer u posljednjem susretu) nakon dijela utakmice iz vrška napada vraća na svoju pravu poziciju polušpice.

Velika snaga Šibenika u prošloj sezoni bilo je zajedništvo, prava atmosfera u svlačionici, ali ove sezone, nažalost, nije tako. I publike koja dolazi na Šubićevac sve je manje. Umjesto da se na krilima europskih uspjeha klub u potpunosti ustabili, postane ugledan prvoligaš iz sredine (ili vrha) ljestvice, napravljena su tri koraka unatrag, pa ponovno slijedi borba za goli život, ono što smo često znali gledati prije desetak godina i više.

Nakon posljednjeg poraza od Intera i trener Lokica ponudio je svoj mandat na raspolaganje, ali predsjednik Goran Pauk nije prihvatio ostavku. Jer uostalom, Lokica ne snosi najveću krivnju za stanje u kojem se šibenski prvoligaš trenutno nalazi. Ali, ono što je nužno, je da se što prije utvrde i priznaju pogreške koje su napravljene, kako bi se što hitnije krenulo u otklanjanje nepravilnosti, odnosno ispravljanje pogrešaka dok nije prekasno. Vremena još ima, ne previše, ali dovoljno da se prošlogodišnji hit sezone makne iz opasne zone.