Jedna utakmica ne smije i neće definirati Hrvatsku, ali ožiljak će ostati. To je možda i dobro

Za vrijeme reprezentativne pauze nerijetko ćete čuti da će nekom niželigašu povodom rođendana ili nekakve proslave u goste doći proslavljeni, veliki klub. Uglavnom su te utakmice jednosmjerne, ali tom niželigašu znače puno, bez obzira na to što je rezultat u pravilu katastrofalan po njega.

Isti taj niželigaš ne može parirati velikom klubu po pitanju kvalitete, jednostavno sve izgleda brže i jednostavnije, igrači spremniji i energičniji toliko da dobijete dojam da ih ima više na terenu. E pa, cijenjeni čitatelji, ako niste gledali utakmicu Hrvatska - Engleska, otprilike tako nekako je izgledala situacija na terenu.

Očito smo bili naivni...

Osobno sam, a vjerujem i većina vas, vjerovao da Hrvatska ovdje može do pozitivnog rezultata. Donekle s navijačke strane, ali ne toliko koliko s one nogometne. Hrvatska nam je godinama unatrag pokazala da zna igrati ovakve utakmice, da zna patiti kada treba, osjetiti trenutak i ono najvažnije - pokazivala je karakter.

Kada nije išlo, redovi su se zbijali, glavom se išlo na kopačku i na osnovu toga Vatreni su se čupali i kada nije išlo. Bilo je poraza, daleko od toga. Bez njih ne može, kao i bez teških trenutaka, koji će kad-tad sve dočekati. Međutim, ovo je bilo nešto što je teško uopće dočarati.

Svima nam je prolazila kroz glavu ta viroza što je harala, duga putovanja, rotacije. Svima nam je jasno koliko je kvalitetna ova engleska momčad, pogotovo kada shvatite da su na klupi igrači poput Morgana Rogersa. Ali 0:7... I dalje zvuči poput lošeg sna, noćne more.

Najveću priliku Hrvatske mnogi od nas vidjeli su u veznom redu. Modrić, Kovačić i Sučić znaju zadržati loptu, čuvali su je i protiv jačih momčadi i protivnika na sredini terena, ali baš tu bilo je ogromnih problema. Englezi su bili toliko dominantniji, brži i agresivniji da su potpuno ugasili hrvatsku vezu.

Kada je to slučaj, u bilo kojoj momčadi, tek onda dolazi do 'patnje'. I povrh svih tih problema sa zadržavanjem lopte, obrana je imala kriminalnih reakcija, neshvatljivih dodavanja, katastrofalnih postavljanja. A Englezi su to neumoljivo koristili.

Svi se moraju zapitati, a pojedinci opasno vise

Ulaskom u neko novo razdoblje, pod palicom Slavena Bilića, očekivali smo drugačiju Hrvatsku. Nova imena, nove ideje, preinake u nekim 'sitnicama' ili općenito - nešto novo, promjenu. Priznao je sam izbornik da je Liga nacija označena kao turnir u kojemu će se isprobati takve stvari, što je i logično jer drugog termina i bolje prilike od ovog natjecanja nema.

Primjerice, Dion Drena Beljo dobio je priliku, što nije bio slučaj kod Zlatka Dalića. Zabio je u najtežem mogućem okruženju (protiv Španjolske u Španjolskoj) i potez da ga se ostavi na tribinama možemo shvatiti tako da je Plavi devet položio ispit. Bilić je vidio što je htio, vrijeme je probati druge.

Petar Musa tako je dočekao svoju šansu, ali ovu nije iskoristio. Možda nije pošteno suditi mu na osnovi utakmice u kojoj su svi podbacili, ali tako je bilo Belji nakon Turske na Opus areni i Walesa u Cardiffu prije tri godine, zar ne? Nije cilj sputavati Musu, u dobroj je formi na klupskoj razini, no nema mjesta za sve.

Bilić je rekao da je dobio neke odgovore, ne one kojima se nadao, ali su ipak odgovori. To bi moglo značiti da ćemo u idućem ciklusu biti bez nekih imena koja su sada pozvana. Ako bismo morali pogađati, rekli bismo Franjo Ivanović.

U redu, nije igrao na svojoj prirodnoj poziciji, ali tu ima igrača koji su u boljoj formi i stilom igre mogu više donijeti. Imao je prilika, ali nije ih prihvatio. Manjak samopouzdanja mogao se vidjeti u više situacija, ali podbacio je u nekim elementarnim nogometnim stvarima.

I sigurno da ih ima još koji opasno vise, ali svi moraju dobro razmisliti o ovoj utakmici.

Modrićeve suze sve govore

Slaven Bilić rekao je da je igračima i njemu najteže, što je normalno i razumljivo. Njih to više boli nego ikoga, odnosno barem bi tako trebalo biti. Na primjeru Luke Modrića vidjeli smo da je tako.

Luka je izjavio kako je prvi put u 20 godina u reprezentaciji osjetio sram. Pričao je skrivajući suze, ali oči ne mogu slagati. Nije izašao pred mikrofone tek tako, nije bacao floskule, nego je pričao iz srca. Uostalom, o Luki i njegovoj ljubavi prema nogometu i Hrvatskoj ne treba puno.

Teško je prihvatiti ovakav poraz, vjerojatno je bilo i onih koji nisu spavali noćas. Bilić je rekao da treba zapamtiti ovu utakmicu, a mi ćemo reći da je ona poput ožiljka koji će podsjećati momčad na debakl, na nešto što se ne smije ponoviti. I možda je dobro da ostane, da podsjeća kako je moguće primiti sedam komada i da kao takav bude upozorenje u svakom narednom dvoboju.

Što kaže statistika

Odmah 'u glavu' - grozna je. Idemo brojkama pokušati dočarati stanje na terenu. Englezi su uputili 19 udaraca, imali su nevjerojatnih 12 velikih prilika uz 6.43 xG. Hrvatskoj je taj projicirani broj pogodaka bio na 1.39, prvotno zbog 'one' Kovačićeve prilike (0.58 xG), ali i tih 1.39 djeluje previše.

Hrvatska je prvi dodir u protivničkom kaznenom prostoru ostvarila tek u 33. minuti, a do kraja su ih skupili 17. Engleska je bila na 45 uz četiri dodavanja u prostor naprema hrvatskom jednom. Čak 16 udarac Englezi su uputili unutar kaznenog prostora, što je zastrašujuće.

Livaković je bio na streljani, a golovi su se primali na tako naivan način. Kao kada u PES-u ili Fifi pronađete 'glitch', uputite loptu uz liniju i pošaljete oštar centaršut, a tvoj igrač ostane sam. I prolazilo je svaki put.

Prvi i jedini udarac Hrvatske u okvir bio je tek u prvoj minuti sudačke nadoknade drugog poluvremena. Perišić je probao izvana, ali bio je to lagan posao za Pickforda. I, da zaključimo ovaj dio, Englezi su imali 682 točna dodavanja, a Hrvatska 364, gotovo dvostruko manje.

Kako dalje nakon ovoga?

Na muci se poznaju junaci ili, kao što slogan reprezentacije glasi, najbolja kada je najteže. Ovo nije realno stanje, Englezi nisu u tolikoj mjeri bolji, ali poslali su snažnu poruku da mogu biti nemilosrdni kada osjete krv. I nisu samo oni takvi, nego je to slučaj i kod svih ostalih.

Nije ovo kraj svijeta ni prava slika hrvatske reprezentacije. Primila je i Barca osam golova protiv Bayerna, Real šest protiv Barce, Brazil sedam protiv Njemačke. Događa se. Jednostavno sve ide na mlin jednoj momčadi i možemo samo nagađati što bi bilo da je primjerice ona Kovačićeva prilika ušla.

Svi su uporno naglašavali kako je jedino imalo pozitivno to što brzo slijedi nova utakmica, ali ona ne može biti teža nego što je. Na Poljud u utorak dolazi Španjolska, koja je prije par dana pokazala kako je ubitačna i jaka. No, možda baš takav ispit treba.

Protiv Španjolske potrebnije je prikazati karakter koji je dosad krasio Hrvatsku. Nitko ne očekuje da će europski i svjetski prvak biti srušen, to nije objektivno, ali voljni moment, želja i energija jednostavno moraju biti na boljoj razini.

Hrvatska ima kvalitetu, karakter i snagu. Jedna utakmica ne smije je definirati.