Hrvatski klubovi nisu škrti ni neambiciozni, ali teško konkuriraju na tržištu igrača

Puno toga što se odrađuje iza kulisa na kraju ne dolazi do javnosti. Tako je i s transferima, bez obzira na sve veći broj takozvanih insajdera koje neki menadžeri koriste za poboljšavanje položaja svojih igrača na tržištu, ali, nećete vjerovati ima i onih koji puštaju svakakve nepotvrđene informacije samo za pratitelja ili dva više.

U takvom smo vremenu i potreban je oprez posebno kada se govori o transferima jer je vrlo mali broj onih koji su upoznati što se točno događa, a klubovi su ti koji rijetko puštaju stvari van prije vremena jer svaka informacija koja izađe u javnost potencijalno utječe na pregovore. Nitko ne želi pokvariti svoju poziciju, što je i logično.

Stoga ne vjerujte svemu što se piše, važnije je ono tko piše nego što se piše. U Hrvatskoj je to ipak manje izraženo nego na nekim drugim tržištima, SuperSport HNL u europskim okvirima više se gleda kao razvojna liga nego kao liga prema kojoj će se vršiti veliki transferi.

Renome lige diktira dolaske

Baš to predstavlja i najveći problem za hrvatske klubove kada su u pitanju ulazni transferi. Čak i u slučajevima kada hrvatski klubovi mogu ponuditi onoliko koliko im se nudi iz drugih renomiranijih liga, šanse za dolazak su već u startu vrlo male.

Zamislite nekog igrača koji igra primjerice u poljskoj, češkoj, danskoj ligi, igrača koji redovno nastupa u svom klubu, ugovor mu je pri kraju, a trenutno zarađuje manje nego što mu mogu ponuditi Rijeka ili Hajduk. I onda se pojavi ponuda iz druge njemačke lige ili neke nizozemske ili belgijske lige, liga koje su renomiranije, imaju veće klubove, jaču konkurenciju i ono što je jako bitno - nemjerljivo bolju infrastrukturu. Hrvatski klubovi tu nemaju šanse, makar ponudili i veći ugovor nego klubovi iz navedenih liga.

Kontaktirali smo jednog menadžera koji je upravo te probleme naveo kao osnovne kada se ulazi u pregovore. Renome lige, infrastruktura te izostanak razvijene skautske službe.

"Ponudio sam jednom igraču potencijalnu mogućnost dolaska u Hrvatsku, ali nakon što se upoznao s infrastrukturom i ligom, odustao je. Tjedan dana kasnije za manji novac potpisao je u Češkoj."

Klubovi su s financijama "na knap", mnogi o skautima ni ne razmišljaju

Uvijek se može pronaći neki mladi i perspektivni igrač koji bi ubrzo mogao biti od velike koristi, a samo je željan prilike.

I tu se hrvatski klubovi uglavnom oslanjaju na ono što im ponude razni menadžeri ili pak na poznanstva i "dojave" kako tamo negdje postoji mladi igrač koji bi mogao biti zanimljiv.

Tako nije lako pogoditi s igračima. Bez obzira na sve aplikacije i sustave koji danas detaljno prate sve igrače po svim mogućim i nemogućim ligama, bez izravnog praćenja tržišta i osobnog dojma, teško je imati visok postotak uspješnih dovođenja.

Klubovi s razvijenim skautskim službama koriste sve moguće dostupne digitalne resurse, tako saznaju dosta toga o igračima, ali i identificiraju pojedine mete. Kada ih identificiraju, kreće osobna procjena, praćenje igrača do u detalje jer mnogo toga niti jedna aplikacija ne može otkriti.

Ti ljudi su dobro plaćeni, stručni su, a na hrvatskom tržištu ih je zanemariv broj.

"Kada nudiš igrača klubu, predstavljaš one njegove najbolje strane, cilj ti je, naravno, pronaći mu angažman. Na nas menadžere često gledaju kao na negativce, ali nije niti nama cilj samo tako nekoga utopiti i oprati ruke jer si sa svakim lošim transferom zatvaraš vrata tog kluba. Kako naši klubovi imaju slabo razvijene skautske službe, dosta nas pomaže i svojim igračima, a i klubovima prijedlozima. I nama je u interesu da hrvatski nogomet raste", govori nam.

Još uvijek se kalkulira i budućnost, klubovi moraju od nečeg živjeti

Još jedna važna stavka kada govorimo o ulaznim transferima u hrvatskim klubovima. Osim što se gleda koliko xy igrač može pomoći u određenom trenutku, gleda se i na budućnost i to uglavnom ne u smislu koliko će taj igrač donijeti za 4-5 godina već hoće li se na njemu moći zaraditi za dvije godine.

Zato u SHNL uglavnom dolaze igrači koji još nisu niti blizu svom vrhuncu jer klubovi moraju razmišljati i o budućnosti. Naši klubovi žive od prodaje igrača, a ako dovedeš hrpu čak i dobrih i dostupnih igrača od 30+ godina koji će ti odmah pomoći, na kraju ulaziš samo u minus.

Te igrače kasnije nećeš moći transferirati, nećeš moći zatvoriti financijsku konstrukciju i ta jedna dobra sezona na kraju ispada vrlo skupa, a za neke je bila i pogubna.

Ulazni transferi iskusnih igrača uglavnom su za krpanje rupa u postojećem kadru jer, jasno, ne možeš igrati samo s klincima, a ambicija ti je ostanak u ligi ili borba za Europu. Ako ti je pak ambicija boriti se za naslov, onda ti iskusniji igrači dolaze kao oni koji će raditi razliku i bit će nadogradnja na aktualni kadar. Takvih je ipak najmanje.

Mate Omazić usporedio je ulazne transfere u SHNL s nekim sličnim ligama i jasno je da naši klubovi najmanje plaćaju odštete. No budžeti su nategnuti, izdaci su veliki, a vraća se malo. Hrvatski klubovi ne stavljaju novac u kasicu i ne žele ga dati nego jednostavno nisu u mogućnosti.

Nedavno me kolega pitao je li moguće da hrvatski klub ne može dovesti prosječnog igrača iz engleskog Championshipa koji može pomoći. Naravno da ne može, niti jedan faktor tu našim klubovima ne ide u prilog. Od infrastrukture koja je u Engleskoj neusporediva s našom do izloga gdje su tamo pod nosom premierligaškim klubovima pa u konačnici i ugovora. Tamo primjerice 50. po plaćenosti igrač u ligi zarađuje godišnje preko dva milijuna eura. Hrvatski klubovi to mogu samo sanjati.

Sve u svemu, naši klubovi su u dosta nepovoljnoj poziciji kada govorimo o tržištu i dovođenju igrača. Čak i ako ih želite i možete platiti, a većina ne može, tu dolazimo do niza prepreka koji transfer čine teško ostvarivim. Dinamo je u puno povoljnijem položaju od ostatka lige, ali i on mora jako dobro i pažljivo birati, a zbog niskog renomea lige, unatoč igranju u Europi i reputacije koju ima, mnogim igračima nije poželjan. Na žalost, to je činjenica.