Kakva će biti Zidaneova karijera na klupi Francuske? Nisu svi veliki nogometaši bili ujedno i dobri treneri

Zinedine Zidane novi je izbornik Francuske. Nakon Laurenta Blanca i Didiera Deschampsa, još jedan član zlatne francuske generacije iz 1998. godine dolazi na klupu reprezentacije. Od totalnog debakla s Raymondom Domenechom na Svjetskom prvenstvu 2010. godine, Francuski nogometni savez odlučio je kako neće biti eksperimenata s izbornicima i samo velika igračka i/ili trenerska imena, koja imaju potreban autoritet za voditi francuske zvijezde, mogu na klupu.

Zidane to definitivno ima, bio je fantastičan igrač, ali je kasnije imao i sjajnu trenersku karijeru u madridskom Realu s kojim je tri puta osvojio Ligu prvaka i dva puta bio prvak Španjolske. Dakle, posjeduje sve što Francuzi traže da bi se došlo na klupu reprezentacije.

Ipak, nisu svi velikani bili i dobri treneri ili izbornici što potvrđuje niz primjera, počevši od Diega Maradone. No bilo je i onih koji su bili vrlo uspješni, poput Didija Deschampsa ili Franza Beckenbauera.

Diego Maradona (Argentina)

Diego Maradona jedan je od najboljih igrača svijeta svih vremena, tu nema dvojbe, ali njegova trenerska karijera je prilično skromna iako je bio izbornik argentinske reprezentacije od 2008. do 2010. godine. Prije toga imao je vrlo malo trenerskog iskustva, na poziciju izbornika stigao je više zbog imena nego svoje trenerske kvalitete. Na klupi je zamijenio Alfija Basilea, a glavni protukandidati bili su mu Diego Simeone i Carlos Bianchi, no čim se kandidirao, dobio je konsenzus i postavljen je za izbornika. Upisao je težak 1:6 poraz od Bolivije u kvalifikacijama, ali pobjedama u posljednja dva kola uspio je svoju selekciju ipak odvesti u Južnu Afriku. Tamo je s 0:4 eliminirana u četvrtfinalu od Njemačke, a Maradona je ubrzo ostao bez angažmana. Savez je odlučio kako mu neće ponuditi novi ugovor.

Franz Beckenbauer (Njemačka)

Značajno bolji u izborničkoj ulozi bio je Franz Beckenbauer koji je vodio reprezentaciju Zapadne Njemačke od 1984. do 1990. godine. Reprezentaciju je vodio u 66 utakmica, upisao 34 pobjede, 20 remija i 12 poraza. 1986. godine s Njemačkom je poražen u finalu Svjetskog prvenstva, dvije godine kasnije odveo ju je do bronce na Europskom prvenstvu, a 1990. godine na Svjetskom prvenstvu u Italiji osvojio je zlatno odličje. Bio je posljednji izbornik Zapadne Njemačke prije ujedinjenja s Istočnom, a uz Marija Zagalla i Didiera Deschampsa jedini je koji je osvojio zlato i kao igrač i kao izbornik. Iako mu je ponuđen nastavak na izborničkoj poziciji, odlučio je ipak preuzeti Marseille, a na reprezentativnoj klupi naslijedio ga je Bertie Vogts.

Ferenc Puskás (Saudijska Arabija, Mađarska)

Malo je poznato da je i Ferenc Puskas imao kraće izborničke izlete. Vodio je reprezentacije Saudijske Arabije i Mađarske, ali bez posebnog uspjeha, a četiri utakmice na klupi mađarske reprezentacije posljednji su njegov trenerski angažman. Inače, u klupskom nogometu je prošao puno toga, a najveće uspjehe ostvario je trenirajući Panathinaikos s kojim je igrao finale Kupa prvaka. Bez obzira na to, trenerska karijera nije mu se približila igračkoj.

Marco van Basten (Nizozemska)

Velika igračka karijera Marca van Bastena prerano je prekinuta zbog ozljede, a nizozemska javnost smatrala je da je prerano postao i izbornikom. Njegov mandat na klupi Nizozemske bio je dosta turbulentan, sukobljavao se s najvećim zvijezdama, a iako ju je preuzeo s vrlo malo trenerskog iskustva, nizao je pobjede i doveo je do nastupa na Svjetskom prvenstvu 2006. godine. I to unatoč tome što su se na početku njegovog mandata od reprezentacije oprostili Jaap Stam, Frank de Boer i Michael Reiziger. Imao je niz od 16 utakmica bez poraza, no na kraju mu je nedostajao veći rezultat na velikim natjecanjima, a reprezentaciju je napustio s 35 pobjeda, 11 remija i šest poraza.

Michel Platini (Francuska)

Francuzi vole svojim legendama dati izborničku ulogu pa je tako i Michel Platini četiri godine bio izbornikom, od 1988. do 1992. Imao je niz od 19 utakmica bez poraza uoči Europskog prvenstva 1992. godine, no uoči samog odlaska na svjetsku smotru, u pripremnim je utakmicama Francuska izgledala loše, to se prenijelo i na nastup na Euru gdje je vrlo brzo ispala, a Platini podnio ostavku. Bio mu je to jedini trenerski angažman u karijeri.

Zico (Japan, Irak)

Zicu se nije ispunila želja da vodi reprezentaciju Brazila iako je u nekoliko navrata bio u igri, međutim, sjedio je na klupi reprezentacija Japana i Iraka. Japanska javnost i igrači pozdravili su njegov dolazak iako nije imao velikog iskustva kao trener. Odveo je Japan do dvije titule na Azijskom kupu te do nastupa na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 2006. godine, ali je, nakon što tamo nije prošao skupinu, podnio ostavku. 2011. godine preuzeo je nacionalnu selekciju Iraka, no u toj se ulozi zadržao malo više od godinu dana. Ostavku je podnio zbog problema Iračana s poštivanjem ugovora.

Lothar Matthäus (Mađarska, Bugarska)

Još jedan veliki igrač koji je sjedio na klupi dviju reprezentacija je i Lothar Matthäus. Međutim, nije uspio napraviti iskorak niti s Mađarskom, niti s Bugarskom i niti s jednom nije ostvario zacrtane ciljeve. U Mađarskoj je bio duže, tri godine je vodio reprezentaciju, ali osnovni cilj plasmana na Svjetsko prvenstvo 2006. godine nije ispunio i nakon toga je napustio poziciju. Slično je bilo i u Bugarskoj, loše odrađene kvalifikacije, Bugarska nije otišla na Euro 2012., a Matthäus je otišao s klupe.

Luis Suarez Miramontes (Španjolska)

Španjolski velikan Luis Suarez bio je na klupi Furije od 1988. do 1991. godine. Prije toga je vodio mladu španjolsku reprezentaciju do titule europskog prvaka, ali sa seniorskom selekcijom nije bio toliko uspješan. Na Svjetskom prvenstvu 1990. godine nije ostvario značajniji rezultat, ostao je još kraće vrijeme na klupi, no ubrzo se povukao te prepustio reprezentaciju Javieru Clementeu.

Ronald Koeman (Nizozemska)

Ronald Koeman je sve donedavno bio izbornik Nizozemske, no nakon neuspjeha na netom završenom Svjetskom prvenstvu, podnio je ostavku. Bio mu je to drugi mandat na klupi reprezentacije. Koeman je kvalitetan trener, ali na njegovu nesreću, očekivanja javnosti bila su veća od kvalitete kadra kojeg je imao na raspolaganju.

Didi (Peru)

Veliki Brazilac Didi svoju je trenersku karijeru započeo u peruanskim klubovima, a vodio je tamošnju reprezentaciju. Na putu do Svjetskog prvenstva 1970. eliminirao je Argentinu, a na SP-u je došao do četvrtfinala gdje ga je zaustavio njegov Brazil koji je kasnije osvojio titulu svjetskog prvaka.

Još su brojne igračke veličine kasnije bile u ulogama izbornika, međutim nisu svi bili uspješni, dapače, veći je broj onih koji nisu ostvarili neku veliku izborničku karijeru. Na tom popisu su Kevin Keegan (Engleska), Jairzinho (Gabon), Carlos Alberto (Azerbajdžan), Dino Zoff (Italija), Juan Alberto Schiaffino (Urugvaj), Daniel Passarella (Argentina, Urugvaj), Hugo Sanchez (Meksiko), Frank Rijkaard (Nizozemska, Saudijska Arabija), Josef Masopust (Čehoslovačka), Hristo Stoičkov (Bugarska), Allan Simonsen (Farski Otoci, Luksemburg), Just Fontaine (Francuska, Maroko), Gheorghe Hagi (Rumunjska)...

Hoće li još jedan velikan krenuti njihovim ili pak Deschampsovim stopama, pokazat će vrijeme, ali Zinedine Zidane ima dovoljno kvalitetan kadar kao i dovoljno trenerskog znanja da vodi Francusku i u budućnosti do trofeja.