Koliko god to ne žele priznati, Talijani više nisu dio svjetskog nogometnog vrha

Mirisalo je na "fail", a on se i dogodio. Još tamo kada su Norvežani školovali Spallettija i njegove izabranike počela se među talijanske navijače uvlačiti panika jer im je bilo nezamislivo da i treće Svjetsko prvenstvo u nizu prođe bez njih.

Jednom - u redu, dogodi se. Dvaput - malo je nezgodno, ali bit će bolje treći put. No triput - što je previše, previše je, to više nije slučajnost.

Dva od tri puta Italiju su izbacile reprezentacije na koje gledaju svisoka, Sjeverna Makedonija i Bosna i Hercegovina i sve to više nema nikakve veze sa srećom. Jednostavno, Italija više nije sam svjetski vrh, koliko god to Talijani teško prihvatili.

Tko su te zvijezde?

Kada je Italija bila nogometni pojam i u krugu kandidata za titulu, mogao si iz glave nabacati desetak vrhunskih imena, igrača poput Tottija, Pirla, Baggija, Maldinija i tako unedogled, a danas, sjetit ćete se desetak reprezentativaca, ali jesu li to zvijezde?

Možda i jesu, možda je danas već previše izlizan taj pojam "zvijezde" pa formulirajmo to ovako - ima li Italija danas igrače koji spadaju među desetak najboljih i rade razliku na terenu?

E tu je već problem. Daleko od toga da igrači nemaju kvalitetu ili da ne vrijede, ali nije to niti blizu kvalitete one stare Italije koja je razmazila navijače i koja je uvijek bila kandidat za najviši plasman.

I tu je jedan od problema. Danas prosječan nogometni pratitelj za polovicu talijanskih reprezentativaca nema pojma u kojem klubu igra. Prije je to bilo nezamislivo, znao si i za onu posljednju opciju na klupi.

Uvijek izgovori...

Kako to obično bude, kada misliš da si nešto što nisi, kreću alibi priče i traženje izgovora. A omiljeni izgovor je "imamo mladu momčad". I tako iz godine u godinu, roster je uvijek mlad, a rezultat je takav kakav je. I sljedeći ciklus opet dođu neki novi mladi, jako se luta u izboru igrača i nema standardizacije.

Samo u ovim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo Italija je koristila preko 40 igrača. Ne da ih je toliko bilo pozivano, nego toliko ih je dobilo minutažu u kvalifikacijskim susretima. A ako pogledamo broj onih koji su pozivani na okupljanja od početka kvalifikacijskog ciklusa i za prijateljske utakmice, dolazimo do broja od debelo preko 50 igrača.

I ne brinite, nije to zato što Italija ima tako veliku bazu igrača i od silne kvalitete ne može izabrati one najbolje, više je riječ o padu kvalitete i većem broju igrača one srednje kvalitete nego onih visoke klase.

I Gattuso je nakon susreta uspio prozboriti kako Italija nije imala sreće te joj je BiH jedva zaprijetila. Malo čudna izjava, ali dobro, svatko svijet gleda na svoj način.

Neke stvari se nikada neće promijeniti

Gattusa smo dobro upoznali, navikli smo na njegovu komunikaciju i vođenje utakmice, to se nikada neće promijeniti, kao što se nikada neće promijeniti ponašanje Talijana na terenu. Gotovo da nije bilo sudačke odluke bez razgovora, objašnjavanja, uvjeravanja. A dovoljno je da se osvrnu oko sebe, uvijek će imati neke Bastonije, Mancinije, igrače kojima nesportski potezi nisu strani pojam.

I nemojte misliti da će ovaj neuspjeh prizemljiti Italiju i da će skromno i ponizno krenuti dalje. Da, govorit će se mjesec dana o realnosti, ali ne brinite, kada dođe neki novi protivnik, neka BiH ili Sjeverna Makedonija, opet će se Talijani zgražati nad svlačionicama, travnjakom, tribinama, okolišem i svime onim što nije A klasa, a na sebe će gledati kao na elitu.

I nemojte se čuditi ako opet "dobiju po ušima". Jednostavno, nije to više Italija kakve se sjećamo. Možda jednom i Talijani shvate.